Sadmir efendija Mustafić, koji je donedavno bio imam trebinjski, a sada odlazi na novu službu u Livno, oprostio se vrlo emotivno na svome Fejzbuk profilu od Trebinja, ali i svojih trebinjskih prijatelja, među kojim je naročito istakao druženje sa jeromonahom Porfirijem iz manastira Tvrdoš.
Efendija Mustafić će nedostajati cijelom gradu, jer, osim što se družio sa pravoslavnim sveštenicima, sa kojim se često mogao vidjeti u šetnji gradom, u bašti hotela „Platani“, ali i na pravoslavnim molitvama i svečanim akademijama, družio se i sa građanima Trebinja, organizovao iftare na koje su bili pozivani i obični građani, što je prerastalo u velika prijateljstva.
Sa jeromonahom Porfirijem otpočeo je prijateljstvo odmah nakon onog zvaničnog upoznavanja, a, osim vrlo čestih razmjena mišljenja o pogledima na svijet iz ugla dvije različite religije, povezala ih i ljubav prema sportu, naročito fudbalu.
„Znali smo se slučajno susresti u gradu pa svratiti negdje na kafu i dugo razgovarati o svemu, kao da se poznajemo cio život, našaliti se i na svoj račun i na račun onog drugog, a da se nijedan od nas nikada nije naljutio“, kaže jeromonah Porfirije.
Osim razgovora uz šoljicu kafe, dva duhovnika bi često igrali fudbal, zakazivali zajedničke utakmice, što bi okupljalo i veliku publiku znatiželjnika, jer nije uobičajena stvar da sveštenici, bilo koje religije da su, igraju fudbal.
Otac Porfirije dodaje da ih je obojicu zbližila vjera u Boga, ali i vjera u ljude i u međuljudsku ljubav koja svijet održava srećnijim.
„Svih pet godina, koliko ima da je efendija Sadmir došao u Trebinje, družio se lijepo, ne samo sa mnom, nego i sa ostalim trebinjskim sveštenstvom, dolazili su mu i drugi sugrađani, komšije iz Starog grada i za sve je nekako imao pravu riječ, nesrećne da utješi, zabrinute da razveseli, jednostavno je znao svakome objasniti smisao života i suživota“, kaže jeromonah Porfirije, koji je i sam veliki altruista, pa ga je to vjerovatno tako i zbližilo sa imamom Mustafićem.
Prisjećajući se kako je krajem 2015. godine sa suprugom došao u Trebinje, gdje su im se djeca i rađala i rasla, efendija Mustafić kaže da je sa Trebinjcima i Trebinjkama uspostavio divan odnos kojeg će se uvijek sjećati.
„Smokvom smo se hranili, na kamen oslanjali, nebom plavim maštali, na Trebišnjici se ogledali. Jesam li se pokajao? Ni najmanje. Ovdje sam proveo pet lijepih godina sa divnim ljudima, i muslimanima i nemuslimanima, uradio sam što sam uradio i nadam se da će se pamtiti po dobru. Slagao bih kada bih kazao da nisam mogao više i bolje, jer uvijek može i više i bolje. Molim Boga da upiše u dobro djelo“, naveo je efendija Mustafić na svom Fejzbuk profilu uoči odlaska u Livno.
On dalje navodi da se uvijek i svugdje trudio predstaviti Trebinje u najljepšem svjetlu te da je bio okružen dobrim ljudima, održavao vezu sa muslimanima iz Trebinja iz cijelog svijeta, koji, kako dodaje, nisu ni Bosanci, ni Hercegovci, već Trebinjci, koje će pamtiti po snažnoj ljubavi prema svom zavičaju.
„Moj prijatelj monah Porfirije bezuslovno mi je pomagao u Trebinju, čovjek je kojim pravoslavci treba da se ponose“, kaže efendija Mustafić, izražavajući nadu da je u ovom gradu stekao dovoljno prijatelja da kasnije, kada bude navraćao u Trebinje, ima s kim popiti kafu pod divnim trebinjskim suncem.
„Ovdje sam upoznao i dobre pravoslavce i na svakom koraku sam razbijao predrasude o njima, ali i o nama muslimanima. Sa njima sam kahvu pio, sa njima fudbal igrao, sa njima sarađivao, sa svojim monahom bicikl vozio. Njima sam govorio o islamu, a muslimanima o pravoslavlju. Naposljetku, lijepo je živjeti u takvom ambijentu. Uvijek sam se vodio naizgled naivnom rečenicom – ne može biti loše koliko ja mogu dobra ispričati“, navodi na kraju efendija Mustafić.
/NEZAVISNE/
Be the first to comment