Praznična sjeta

Iako se čovjek vremenom navikne i od svakodnevnih životnih iskušenja otvrdne, nije lako biti bez roditelja. Prati vas taj osjećaj napuštenosti, osjećaj da ste siroče samo na ovom svijetu , pogotovo u vrijeme praznika. Ove godine navršiće se 22 godine od smrti moga oca i 4 godine otkako je na neko bolje mjesto, kako mi hrišćani vjerujemo, otišla moja majka.

Nije da me život za to nije pripremao, bez roditelja sam živio skoro 4 godine, u vrijeme rata, između šesnaeste i dvadesete godine života. Sjećam se bezličnih i šifrovanih pisama u kojima smo pisali samo opšte stvari i lažno prikazivali sebe kao stoike, misleći da se tako međusobno hrabrimo i bodrimu u tim teškim trenucima. Ta pisma sam stavljao na dno paketa , dok bi na vrh gurao slaninu naivno vjerujući da paket, zbog toga neće pregledati tamo neki musliman što ga bude zaprimio u Sarajevu. Sa sramotom se sjećam onoga vremena kada se naša porodica opet sastavila i kako su mi na neki način roditelji smetali u rutini kojoj sam se bio prilagodio.

U sjećanjima na roditelje, ono što me najviše tišti i ono zbog čega osjećam grizodjuše su riječi, kako one izgovorene, koje nisam trebao reći, tako i one neizgovorene koje sam morao izgovoriti.

Pričao sam s majkom prvi put preko radio-amatera. Bilo je mučno. Nije to klasičan telefonski razgovor, Kad sam čuo majčin glas, počeo sam pričat sa njom ne znajući da me ona ne čuje i da pričam u prazno odnosno da me čuje neki radioamater, a da će red na mene doći pošto majka ispriča šta je imala. Majčinih se riječi ne sjećam, ne znam jesam li ih uopšte čuo, a kada je došao red na mene, ja sam nešto zamuckivao, frljao se, pokušao biti duhovit i vjerovatno što sam bio jako iritantan radio amateru, pa mi je on iznervirano rekao

-Kaži glupane mami da je voliš!

Nisam joj to rekao, možda što sam bio taraba, možda što nisam emocije htio da dijelim pred nepoznatim ljudima ili što sam želio da se predstavim čvrstim kao stijena, ne znajući tada u svojoj naivnosti da je moje roditelje jako mučila savijest što se ja sam snalazim u nepoznatom svijetu, pa su takvo ponašanje mogli tumačiti kao da im nešto zamjeram. Volio bih da znaju da zbog njihove smrti ne patim , da se smijem, da mi je duša raspjevana i da se životu radujem kao kada su bili živi. Danas im, iako za tim žalim i čeznem, ne mogu reći šta sam propustio da kažem, ali nadam se da znaju da ih neizmjerno volim i da mi nedostaju isto kao i prvog dana kada su otišli.

Srećni vam praznici i pazite roditelje dok su živi, da što manje žalite za propuštenim, kad odu!

Rade Likić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.