Kada bih o tebi govorila ljudima,
sigurno bi odlučili
da ti dodijele orden
za nesebično darivanje vječnosti
mom srcu.
Ni ne slutiš o čemu se radi.
Vjeruj mi,
čin koji ti imaš u mojim očima
ni sa jednim drugim činom
koji je odzvonio zemljom.
Sve postaje beskonačnije, stvarnije…
Postaje besmrtno sve što mi u srcu stanuje.
Jedino ono što čovjek u sebi nosi, može i da daruje.
Dok te posmatram, tvoja nesvjesnost o ulozi tvog postojanjaje ono što te čini najljepšim dječakom među svim dječacima.
Emocija je uvijek ista, čista. Iako te ja ne držim za ruku, iako nikad i nisam.
Ne tugujem…
Nisi ti meni drag jer te trebam, ja tebe trebam jer si mi drag. Zato mi možda samo malo nedostaješ, da potvrdiš da si dobro i da te udahnem zagrljajem.
Čuvaj se i samo ”hodaj, nebo strpljive voli…”
Ostavi komentar