Profesorica engleskog rasplakala mnoge: “Zbunjeni smo mi, veliki, a oni još više”

Pandemija koronavirusa odrazile se na živote odraslih, ali i djece. Međutim, odrasli često zaboravljaju da se i djeca zbog svega što se događa vjerovatno osjećaju loše. Da svijet koji su do juče poznavali više ne postoji i da se sve promijenilo preko noći.

Najbolji primjer je gest profesorice engleskog jezika iz Srbije koja je jednim pitanjem svojim učenicima zagrebla ispod površine i natjerala djecu da se otvore i olakšaju dušu.

“Kako ste”, upitala je svoje učenike, a cijelu situaciju prenijela je na Facebook-u. Prenosimo je u cijelosti.

Ulazim u učionicu s osmijehom, drugi razred.

– How are you?

Svi mehanički odgovaraju. I zaćute. Ali ja osjetim, znam. (hajde budi normalna, prvi pokušaj) Crtam porodicu na tabli (po programu). Da ih nasmijem (a bolje i ne znam crtati). Osjetim i taj smijeh.

Javlja se jedan dječak:

– Znaš teacher Tanja, učiteljica nam je bolesna.

– Biće dobro. Vratit će se brzo. Znam.

(hajde budi normalna, drugi pokušaj) Crtaju. Idem od stola do stola. Gledam crteže. Mogu na osnovu crteža vidjeti kakvo je dijete (u 90 % slučajeva). Ma, iz očiju.

Jedan dječak crta psa.

– Imaš brata/sestru?

– Imam brata, ali ga ne volim.

– Voliš, znam. Gdje su mama i tata?

– Rade.

U drugom redu jedna djevojčica isto. Samo pas. Druga samo sebe nacrtala.

Nema trećeg pokušaja!

– Hajde ostavite olovke, bojice… Gledajte me.

– Kako se osjećate? Šta vas muči? Je li vas ko pita kako se snalazite? Što vam fali? Ovo nije normalno oko nas, zar ne?

(Toj konstataciji mi pomaže zvuk hitne koja prolazi. Svi gledamo u pravcu prozora)

– Ja znam kako se osjećate.

(Pričam malim, velikim ljudima.)

Muk. I onda krene priča… svako svoju.

Jedna djevojčica se rasplakala.

– Jesam nešto pogrešno ja rekla?

– Ne. Skupilo mi se sve. Tata mi ima kovid.

– Plači. Taj plač je dobar. Zbog ocjene plač nije dobar.

Sjede. Ne ustaju. Ja moram na drugi čas.

– Budite mi dobro i dobri. Proći će i ovo. I učiteljica će biti dobro. Vratiće se uskoro. Znam.

Prilazi mi djevojčica koja je plakala. Daje mi crtež s nacrtanim srcem.

– Mogu li vas, učiteljice engleskog, zagrliti?

– Naravno.

Rasplakaću se, ali ne smijem. (Koji ono bješe pokušaj da budem normalna?) E, moja djeco… (Sve osjetim, znam… a i sama se pitam ima li kraja više ovome.)

PRIČAJTE sa djecom. Ne živimo paralelnu stvarnost. Sve oni osjećaju. Zbunjeni smo mi, veliki, a oni još više. Jedni drugima smo potrebni. Sad najviše. A naučiće i crtati i porodicu na engleskom, ma sve će naučiti.

Izvor: Index.hr; Preuzeto sa: Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.