Nesrećan si, Narode moj, bijedna si, Otadžbino moja!

Nesrećan si, Narode moj, bijedna si, Otadžbino moja! Znam ja i osjećam nevolјe tvoje i crni čemer što ti je stegao dušu tvoju. Znam ja to sve i osjećam, ali mi ne daju pjevati o srećnim danima minula vremena, ali mi ne daju kukati nad opštim jadom tvojim, Narode moj zaroblјeni i kukavna Otadžbino moja!

Nemilosno me tjeraju s groblјa, šibaju me strašno i riječi mi u grlu staju. Grobovi ostaju neopojani riječima čistijem, nepokapani suzama iskrenijem, a majke sinje neutješene utjehom blagom, pa se buni u lјutoj srdžbi i božje i lјudsko srce, i mrtva se tijela u mrtvačkoj odori dižu iz neoplakanih grobova i oglašuje se jezivim jaukom i lelekom da duša u čovjeku protre i premrzne.

O bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlјe svoje. Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumlјive ko što je nerazumlјiva sfinga egipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati!

Molitva, Petar Kočić, 1907.

Molitva je štampana prvi put u banjalučkoj Otadžbini, I/1907, br. 3, ušla je i u Kočićevu knjigu „Jauci sa Zmijanja“ (Zagreb 1910).

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.