Sve srećne države liče jedna na drugu, svaka nesrećna država, nesrećna je na svoj način

Ova država, sve sa svojim entitetima, ni ne pokušava da pomogne, niti ima čim, budžete su bahato opustošili biranim, a ne prioritetnim projektima, jer cilj je samo jedan, da dobiju glasove i nastave po starom.

Niko ne zna do kada će pandemija da zauzima centralno mjesto naših života, naše sadašnjosti i budućnosti. Svima nam treba i snage i strpljenja, nade. Mjere koje države i sistemi širom svijeta poduzimaju najčešće su reakcija na trenutnu situaciju, iznuđene su i gomila nelogičnosti u vezi takvih mjera je paradoksalno logična.

Imam dvije kćerke u osnovnoj školi i večeras sam saznao da od sutra nema škole, kako rekoše iz Vlade RS – na sedam dana. Jasno je da će se ovih sedam dana, spojiti sa sedam narednih, pa onda dolazi sedam dana nakon izbora, a brojke će da rastu, to je jedino sigurno i pitanje je da li će uopšte biti škole do kraja ovog polugodišta… Pored ljudi sa teškim kliničkim slikama, djeca su najveće žrtve pandemije, i njihovi roditelji koji nemaju kome da ih ostave na brigu u ovoj situaciji. Ogroman broj njih će u narednom periodu vjerovatno ostati bez posla ili izabrati da ne radi.

Supruga uglavnom radi od kuće jer njeni roditelji su stariji i spadaju u rizičnu skupinu. Imamo sreću da imamo takvu mogućnost. Koliko ljudi nema takvu mogućnost, koliko ih večeras ima problem kako da organizuje sutrašnji dan, a nema mogućnost rada od kuće? Da li je iko razmišljao o tome ili ako je neko ko je razmišljao o ovakvoj odluci u petak recimo, mogao u petak da je saopšti pa da se barem ima više vremena?

To bi mnogo značilo, osim uzdanja u snalažljivost.

Sve države poduzimaju slične mjere, ono što ih, međutim, razlikuje je koliko države učestvuju u saniranju nanesene štete. Imamo države koje pokrivaju dio plate radnika i radnica koji ne mogu raditi u punom kapacitetu, pomažu firmama subvencijama i direktnom novčanom pomoći i na razne druge načine pomažu posrnulim građanima i kompanijama. Da se razumijemo, nikom nije lako. Angela Merkel je upozorila da Njemačka, jedna od najmoćnijih država svijeta, neće moći da se nosi sa krizom, ako nastavi…

Ali ova država, sve sa svojim entitetima, ni ne pokušava da pomogne, niti ima čim, budžete su bahato opustošili biranim, a ne prioritetnim projektima, jer cilj je samo jedan, da dobiju glasove i nastave po starom. Ulaže se u bolnice, ali ne u doktore, medicinsko osoblje i deficit zdravstvenih radnika je bio jasan i prije pandemije, a sad je, nažalost, neupitan.

To i jeste najveći grijeh ovih vladajućih politika, ne što ne mogu da se nose sa ovom pandemijom, već što to niko od njih nije ni očekivao, jer su decenijama hronično nesposobni da se nose sa bilo kojim problemom, nepogodom ili krizom. Jedino što znaju je neprestano okrivljivati građane zbog sopstvene nespremnosti i teret krize neravnomjerno raspoređivati na privatni sektor i snalažljive pojedince. Nažalost, ovakve krize mogu da savladaju samo organizovane države i sistemi, pozivanje na snalažljivost i očekivanje snalažljivosti je izgovor nesposobnih država.

U dane izbora nezahvalno je govoriti da nešto ne funkcioniše, a to što je kampanja započela furiozno i kao da je sve u redu, što su na prvim predizbornim skupovima svi mahom bez maski i bez distance, to valjda treba da se podrazumijeva…

Nemamo nikog do jedni druge, sačuvajmo zato jedni druge.

Čuvajte se. Nosite maske. Perite ruke. Ako jedna Njemačka strahuje kako će se nositi sa krizom, onda ne treba previše očekivati od ovog izbušenog sistema koji se godinama pljačkom i korupcijom urušava.

Odgovorno ponašanje je zato trenutno najveća zaštita i pojedinca i kolektiva i zdravstvenog sistema koji je već na rubu kapaciteta. Naučnici i dalje ne znaju mnogo, ali se slažu da će ovo potrajati. Skupiti i rasporediti snagu, crpiti je u nadi o boljim danima koji dolaze kada ovo prođe, a proći će – jedino je što nam preostaje. Mislite o sebi, ali koliko god možete. A i o onim kojim možete pomoći, a nemaju nikoga da im pomogne.

Razgovarajte, ne šaljite poruke. Raditi, stvarati, osjećati se korisnim, biti srećan zbog malih stvari, tugovati, ali se hrabro nositi sa tugom i ne dozvoliti sebi padanje u očaj.

U filmu „Most špijuna“, Tom Henks glumi advokata ruskog špijuna kog brani i pita ga: „Zašto nisi zabrinut?“, a on mu odgovara: „Da li bi mi pomoglo?“

Aleksandar Trifunović / Buka

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.