Evropljani trebaju da svoj osjećaj pripadnosti ukorjnjene u prosvjetiteljstvu, kaže Emanuel Makron, predsjednik Francuske. Stav Makrona je da Zapadni Balkan pripada porodici evropskih naroda. Stoga logično pretpostavljamo da je Makron susret sa predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, iskoristio i za promovisanje univerzalne ideje prosvjetiteljstva na ovim našim prostorima.
U Makronovim odajama
Predsjednik Vučić nakon sastanka nije ništa rekao na temu prosvjetiteljstva, ali je istakao da ga je Makron odveo u odaje koje samo on koristi. A kad te lider neke velike evropske države pusti u lične odaje to znači da je Tebe i tvoju državu prihvatio kao člana evropske porodice. Nema više potrebe govoriti o evropskim vrijednostima ili prosvjetiteljstvu.
Dva predsjednika očito imaju različite pristupe svom pozivu. Makron je državnik i snažan evropski intelektualac i zagovornik je prosvjetiteljske racionalnosti dok razmišlja o budućnosti Francuske. Predsjednik Vučić ne ide tako široko i prosvjetiteljstvo nikad ne spominje.
Prosvjetiteljstvo je, inače, nešto što kod Srba uglavnom asocira na Svetog Savu. Uz sve to, predsjednik ne voli da mnogo razmišlja, a nema ni potrebe jer sve zna. Kad čuje riječ intelektualac odmah se hvata za Pink ili neko drugo prikladno oružje.
Idemo dalje sa poređenjem odnosa vlasti i prosvjetiteljstva. Istorijske paralele prilično su nepouzdane, ali su bar slikovite i provokativne.
Nameće nam se ideja da je ondašnji duh prosvjetiteljstva važna karika koja veže nostalgijom sve narode ovog prostora za nekadašnjom Jugoslavijom ili “Titovim dobom”. Karika koja pravi kvalitetnu razliku dva doba, bez obzira na demokratizovanost i modernizaciju u novonastalim državama..
Intelektualci poštovani i kada su ućutkivani…
Bivša Jugoslavija je bila država koja je krupno grabila stazama prosvjetiteljstva i modernizacije, od prava glasa ženama, radnicima, opismenjavanja, industrijalizacije, elektrifikacije, stvaranja vlastite privrede, vlastite rok muzike, crtanih romana, filmova…. Nerijetko su tadašnji sportisti bili prvaci svijeta. Uz pjevačice i političare poznate javne ličnosti su bile i arhitekti, inžinjeri ili privrednici. Neke domaće fabrike bile su svjetski brendovi. Pisci su bili uvažavani, a intelektualci poštovani. I onda kad su bili ućutkivani.
Postojao je nesumnjivi progres nauke, tehnike, slobode umjetnosti, pa čak i narastajući trend političkih sloboda. Mržnja je bila zabranjena, a nasilje kažnjavano. Bila je to država koja je čvrsto stajala na najhumanijim državnim stubovima – imala je besplatno školstvo i zdravstvo.
Ondašnja Jugoslavija je, uz sve zamjerke, ipak bila jedna dobra prosvjetiteljska priča i dio svjetske istorije na temu ljudske emancipacije.
Antiprosvjetiteljstvo sadašnje vlasti vidi se, pojednostavljeno rečeno, u sistemu podaništva u društvu i otupljivanju naroda. Sistem je efikasan. Dakle, ko nije otupio prisiljen je na poslušnost. Za neposlušne slijede sankcije, gubitak posla ili neke druge društvene privilegije. Za one najgore predviđeno je provlačenje kroz blato tabloida. Na javnoj sceni poslušnost trijumfuje nad znanjem a prostakluk nad uljudnosti. Na djelu je zarobljavanje javnog mnjenja.
Vladar i njegovi serijski lažovi
Vladar smatra da ako imaš pametna i slobodna čovjeka, imaš problem, ako je neko zašutio ili otišao u inostranstvo – nemaš čovjeka, nemaš ni problem.
Zato jedini pravo na pamet ima vladar. A on svoju pamet racionalno koristi, govor usklađuje sa istraživanjem raspoloženja glasača, ispitivanja javnog mnjenja, analizama, anketama i statistikom. Za javnost uvijek ima spremnu priču o budućnosti, bogatoj državi, investicijama, modernizaciji, povećanjima BDP-a i kilometrima autoputa kao najvećoj sreći pojedinca. Svi ga bezpogovorno slušaju.
Uhljebljeni intelektualci su kao prijatelji sa privilegijama, nisu u čvrstoj vezi sa vlastima, ali za malo koketiranja pristaju na nemoral i šutnju. Narod sluša ono što mu je prijatno da sluša. Vještina vladara i njegovih serijskih lažova postepeno otupljuje narod koji na kraju pristaje na neznanje i prividnu jednakost u neslobodi i siromaštvu.
Ljudi postepeno gube racio, a stalna obećanja lidera održavaju ih u stalnoj nadi. Pa bez razmišljanja glasaju i za ono što je protivno njihovim interesima. Kao što su penzioneri glasanjem podržali smanjivanje vlastitih penzija.
Sistem poslušnosti je funkcionalan počev od lokala (malih feuda) do vrha države, od kulture pa do, recimo, zdravstva. Sve ih povezuje u jedinstvenu cjelinu vladajuća stranka i svemoćni vladar. Skute mu pridržavaju crkveni veledostojnici i ministarstva sile. Ulogu dvorskih luda su preuzeli mediji koji se ili udvaraju vladaru ili uveseljavaju mase. Sve to u okviru proceduralnih demokratskih pravila, u sistemu koji se označava kovanicom – izborna autokratija.
Sektor, a ne kultura…
Uglavnom, rezultat skoro decenijskog antiprosvjetiteljstva su strah, beznađe, odlazak iz zemlje, progon sposobnih, štancanje univerzitetskih diploma, nedostatak dijaloga, nipodništavanje znanja, dezintelektualizacija, javni prostakluk u tabloidima, ogavni rijaliti šou i pretvaranje kulture u sektor i njeno zauzimanje od strane poslušnih stranačkih činovnika. Na djelu je društvena promocija najgorih i kadriranje nesposobnih.
Antiprosvjetiteljstvo srpske vlasti se danas posebno ogleda u odnosu na slobodu javnog mnjenja jer moderno prosvjetiteljstvo karakteriše stalna društvena razmjena ideja i mišljenja, tačnije slobodna javnost.
Da razjasnimo jednu stvar, ne određuje samo moć vladara stepen antiprosvjetiteljstva već prvenstveno činjenica što on upravo svoju moć koristi za otupljivanje naroda. Nije samo problem u tome kako neko vlada nego i sa kojim motivom.
Recimo, apsurd prosvjetiteljstva je što je ono ponekad u simbiozi sa samovlasti pa je, recimo, Katarina Velika smatrala sebe prosvijetljenom despoticom. Međutim, njen cilj je bio da Rusiju izjednači sa svojim zapadnim susjedima, ali ne samo u ekonomskom ili vojnom smislu, već i u političkom, kulturnom i intelektualnom pogledu.
Antiprosvjetiteljstvo kao zvanična ideologija
Da razjasnimo i drugu stvar. Modernizacija nije sinonim prosvjetiteljstva, modernizacija sama po sebi krije mnoge opasnosti i pojačava volju za moć. Da se poslužimo još jednim istorijskim podsjećanjem, Musolinijeva Italija bila je u svoje vrijeme najmodernija evropska država, industrijalizovana, sa elementima jednakosti i racionalizovanom birokratskom upravom. Modernost joj nije osigurala opstanak. Opet, vidimo da su današnje zemlje Zapadne Evrope upravo postale poželjne zemlje za život zbog usklađenosti procesa modernizacije, demokratizacije i duha prosvjetiteljstva.
Priznajemo, ipak, da pomalo romantizovano vidimo prosvjetiteljstvo – kao ideju koja oslobadja čovjeka mračnjaštva, zatupljenosti, neslobode, neznanja i predrasuda.
Smatramo da je ovaj pokret svojevrsna moralna vertikala društva uz koju se veže stalna borba čovjeka u odnosu svjetlo nad tamom, neznanja nad praznovjerjem ili uljudnosti spram prostakluka. Svjesni smo, naravno, i izopačenja prosvetiteljskog humanizma, ali kao zagovornici ovog pokreta smatramo da je čak i kritika prosvjetiteljstva pomalo emacipatorska i prosvjetiteljska.
Valja, ipak, imati na umu da prosvjetiteljstvo, koje je upravo inspirisano borbom protiv mračnih mitova, ne glorifikujemo u neki novi mit ili politički cilj koji donosi sreću društvu. Uostalom, politički analitičar nije neko ko treba da podučava svijet kako će živjeti srećno, on samo tumači događaje i reflektuje stvarnost kroz pojmove.
Upravo nas ova kratka analiza pojmova i stvarnosti bez sumnje upućuju na tvrdnju da je sadašnja vlast u Srbiji duboko antiprosvjetiteljska. Nikakve svetosavske akademije neće je osloboditi stigme o mračnjaštvu i neslobodi.
Antiprosvjetiteljstvo ove vlasti nije neka zvanično promovisana ideologija ili osmišljen politički cilj, već je rezultat lukavosti političkog uma na ovom prostoru. Sa ciljem da se lagodno vlada i upravlja narodom. Da ne bude zabune, sličan politički instikt slijede i druge vlasti u regionu, oblasti ili kako god se već ovaj prostor sad zove.
Politički analitičar, da dodamo, nije ni navijač pa ni moralni sudija na temu vlasti. Ali mu je dozvoljena ironija. Zato na kraju da predložimo, pošto ova vlast voli spomenike, da se pored spomenika najvećem srpskom prosvetitelju Dositeju Obradoviću postavi spomenik ovdašnjoj vlasti sa kratkim napisom „Najveći srpski antiprosvjetitelji“.
Piše: Boris Delić za Preokret
Be the first to comment