Čovjek kome je Ivo Andrić pisao predgovor za knjigu

Zulfikar – Zuko Džumhur je umio da kaže kako je oduvijek bježao od teškog rada. “Ja cijeli život bježim u putopise, u slikarstvo i čitanje. I u alkohol, ne krijem to. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.”

I dobro je da je ovaj talentovani čovjek u svom bjekstvu okrenuo na te strane jer je na svakoj ostavio nešto za vječnost u ovom prolaznom životu.

U novinskoj karikaturi oštru kritiku svakidašnjice.

U putopisima neponovljivu rečenicu hodočasnika i hodoljupca kojom je pitko i upečatljivo opisivao daleke gradove i predjele.

U crtežu, tako jednostavno savršenom, životnost njihovih stanovnika, raskoš ulica, katedrala i džamija, vrevu medina i vječitost njihovih tvrđava… Svojom razbokorjenom linijom zavirivao je u prošlost i otud izvlačio i oživljavao neke davno zaboravljene junake. Gledajući njegov crtež turskog sultana Abdul Halid Hana, imate utisak da strašni vladar upravo pred vama “kusa kisjelu jagnjeću čorbu koju je naročito volio za života, a i kasnije…”, dok “Austrijski anđeo upravo usrdno moli svevišnjeg Gospoda i blaženu Bogorodicu za spas duše austrijske soldatije pale u Bosni i Hercegovini”.

Tako je pisao i živopisao Zuko Džumhur, a njega su se ove godine na tri decenije od smrti sjetili u sarajevskoj izdavačkoj kući “Buybook” i u jednoj knjizi sabrali sve njegove zbirke putopisa ilustrovane raskošnim crtežima majstora pera i olovke i neumornog putnika koji je poderao cipela i cipela obilazeći planetu, da bi na kraju, sjedeći negdje na hercegnovskoj rivi i posmatrajući nekog oznojenog džogera, onako diogenski zaključio:

“Ja, hajvana. Bog mu je izbrojao tačno određen broj koraka i on trči da ih što prije potroši.”

Momo Kapor i Zuko Džumhur

Stoji u toj vrijednoj knjizi na njenim prvim stranama i predgovor za Zukinu knjigu putopisa “Nekrolog jednoj čaršiji” iz pera Ive Andrića, jedini koji je slavni nobelovac ikada ikome napisao. I nije to bilo slučajno. Dugo je pripremano poznanstvo decentnog, povučenog i ćutljivog romanopisca i razbarušenog boema. Naime, u kući Abduselama Džumhura, Zukinog oca i imama beogradskog i jugoslovenske vojske, na beogradskom Dorćolu skupljali su se mladobosanci i članovi masonske lože “Preporođaj”, a među njima se često nalazio i mladi Andrić, tako da ga je Zuko pamtio još iz svog djetinjstva. Iako se kasnije preko pera ponovo upoznao sa Andrićem koji je pomno čitao njegove putopise u „Politici“ i sa Andrićem šetao i divanio po Stambolu (tamo ga je Zuko, koji je u Istanbulu boravio mjesecima, sačekao na željezničkoj stanici šaljivim riječima: “Sramota, u Istanbul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje, osim mene!”), nije mu bilo svejedno da velikog pisca zamoli da mu napiše predgovor za njegovu prvu knjigu. Onda je skupio hrabrosti i, kada ga je jednom sreo u bašti Kluba književnika, pitao ga da mu to napiše.

– Donesite mi rukopis da ga još jednom pročitam pa ću vidjeti… – ne obećavajući ništa, rekao je Andrić.

Kako se stvar završila ostao je zapis u jednoj od dvije Zukine priče o Andriću u njegovoj autobiografskoj knjizi “Putovanje bijelom lađom”:

“Nije prošlo ni dva-tri dana, pozva me da dođem i u koverti mi preda tekst predgovora… Tada mi je rekao, dobro se sjećam tih njegovih riječi, da je to prvi i jedini put u njegovom životu da nekome piše predgovor. Bio je, kaže, često moljen i opsjedan od raznih prijatelja – pisaca i na različite načine im je odolijvao. Eto, to je za mene bio jedan od najsrećnijih trenutaka u životu…”

Kasnije će se njihovi putevi često preplitati, dok na kraju obojica smiraj života nisu našli u Herceg Novom gdje su proveli svoje posljednje godine. Džumhur će biti konferansije na konferenciji za štampu u prepunoj sali Francuske 7 koju je Andrić držao kao dobitnik Nobelove nagrade. Takođe, godinu dana pred smrt Andrić i Zuko će se naći u Mostaru gdje ga je veliki pisac pozvao da mu napravi portret – crtež za knjigu “Na kamenu u Počitelju”, crtež za koji će nobelovac testamentarno tražiti da se, umjesto fotografija ili slika, objavljuje uz njegove knjige i tekstove o njemu. I tu epizodu Zuko je opisao u svojoj autobiografiji, dodajući još jedan detalj o velikom piscu:

“Nekoliko puta mi je Andrić govorio da nikada neće prežaliti što nije pisao pod pseudonimom. Govorio je:

– Bio bih mnogo slobodniji i bio bih, možda, i bolji pisac. To prokleto lično ime i prezime u mnogim stvarima me je obavezivalo i ograničavalo… I prilikom našeg posljednjeg susreta u stanu, za ručkom uz čašu lozovače, ponovo je o tome govorio i pominjao sudbinu Travena (pseudonim njemačkog pisca čije su pravo ime i drugi detalji biografije nepoznati, prim. nov.), kao sudbinu pisca kome od srca zavidi.

Džumhurovi putopisi, srećom, ostali su zabilježeni i u TV emisijama

Andrić nije volio da ga portretišu na platnu i uljem i da, kako kaže, sebe gleda iz bogatog, zlatnog rama. Crtež mu je „mnogo bolji i upotrebljiviji, jer odlazi u knjige i u štampu”.

Još dok je stanovao u Prizrenskoj ulici u Beogradu, Andrić je imao želju da ga Zuko nacrta i on je nekoliko puta dolazio, Andrić je strpljivo pozirao, ali je Zuko, nezadovoljan radom, cijepao papire. Međutim…

“Jednog sunčanog popodneva, na kamenu u Počitelju, naše zajedno provedene sedamdeset četvrte Andrić je ugledao svoj lik na mom crtaćem papiru. Neobično mu se dopao. Dugo je gledao u tanke izvučene linije, kao da se ogledao u bistrom planinskom jezeru. Andrić je zapalio cigaru, drugu toga dana i pozvao me na tursku kafu.”

Očigledno, nije tek tako Andrić pristao da Džumhuru napiše onaj predgovor u kome ga je krstio kao umjetnika “koji umije u dve brazde da ore”. U kojoj god da je nešto posijao, niklo je i rascvjetalo je.

Jugoslav Vlahović: Bio je rođeni crtač

Karikaturista Jugoslav Vlahović poznavao je Džumhura sa kojim je radio u “Politikinoj” kući.

– Davne 1984. godine Zuko mi je otvorio izložbu u Herceg Novom i tada je izrazio želju da mu pomognem da napravi knjigu karikatura. Odabrao sam karikature iz “Politike”, ali iz nekih razloga do knjige nije došlo. Ali su kasnije iskorišćene za izložbu tri barda “Politikine” karikature na kojoj je uz Ivu Kušanića i Pjera Križanića predstavljen i Zuko Džumhur. Zukine zidne slike, inače, krasile su zidove beogradske kafane „Grmeč“ i hotela „Moskva“, a jedna se nalazila i u zgradi beogradskog aerodroma. Za ovu u „Moskvi“ ne znam, onu na aerodromu sam vidio prije nekoliko godina, ali je ona najbolja iz kafane „Grmeč“ prekrečena. Bio je srdačan, duhovit čovjek i rođeni crtač.

Svestrani umjetnik

Osim što je bio karikaturista, slikar i putopisac, Zulfikar – Zuko Džumhur (1921, Konjic -1989, Herceg Novi) zapamćen je i kao filmski i televizijski scenarista, pozorišni scenograf i kostimograf. Počeo je studije prava, ali je ubrzo prešao na likovnu akademiju koju je završio u klasi profesora i slikara Petra Dobrovića. Za života je objavio knjige putopisa „Nekrolog jednoj čaršiji“, „Pisma iz Azije“, „Hodoljublja“, kao i autobiografsko-putopisnu knjigu „Putovanje bijelom lađom“. Posthumno su mu objavljena još tri rukopisa „Pisma iz Afrike i Evrope“, „Stogodišnje priče“ i „Adakale“, a njegovo ime se našlo i na knjizi „Zelena čoja Montenegra“, koja je istovremeno povijest o Džumhuru iz pera njegovog prijatelja i družbenika Mome Kapora.

Najnovija knjiga Izabranih djela Zuke Džumhura u izdanju sarajevske izdavačke kuće „Buybook“ za srpsko tržište štampana je na ćirilici, a za bosansko i hrvatsko na latinici. Zuko je pisao na oba pisma.

Kad Marks i Staljin zamijene mjesta

Džumhura je u svijet karikature uveo čuveni Pjer Križanić pa je talentovani crtač postao prepoznatljivi autor “Politike”, ali je karikatura koja ga je proslavila objavljena u “Književnim novinama” u vunenim vremenima Titovog sukoba sa Informbiroom. Na njoj su Marks i Staljin zamijenili mjesta, pa Marks sjedi za pisaćim stolom dok iznad njega na zidu visi Staljinova fotografija. Ta karikatura bila je preštampavana po brojnim zapadnim novinama, objavio je i njemački “Štern”, a autoru je donijela i simpatije jugoslovenskog maršala. Ona je iskorišćena kao prosjede za stradanje glavnog junaka čuvenog Kusturičinog filma “Otac na službenom putu” Mehmeda Meše Zolja (Miki Manojlović) koji čita “Politiku” i komentariše upravo ovu karikaturu riječima: “E, vala ga prećeraše” čime je i zaradio “službeni put”.

Blic; Naša Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.