Svake nedelje, već drugu godinu zaredom u Medison skver parku, pored Pete avenije, srećem Mitka. Na istoj klupi, uvjek zagledanog u daljinu, sa iscijepanim koferom na tri točkića. Kad me vidi, obraduje mi se kao najrođenijem. Dok pijemo kafu Mitko mi priča kako je jednog davnog hladnog januarskog jutra preplivao Dunav.
Više od decenije moja nedelja rezervisana je za lutanje ulicama Njujorka, bez ikakvog cilja. Sve što želim jeste da se izgubim među milionima „pomahnitalih” vikend turista i nebodera koji prijete svakog trena da mi se sruče na glavu.
Gledajući ih uvijek me progone iste misli: „Kako su ih „sklapali? Koliko nesrećnika se sa njih strmoglavilo i završilo u plastičnim kesama? Dokle će prkositi vremenu, prirodi, ljudskoj pohlepi i osvajačima širom svijeta?“
Pomislim postoji li kakav prazan kutak na vrhu nekog od tih oblakodera gdje bih mogao da provedem ostatak života hraneći golubove i uživajući u izobilju sunčeve svjetlosti?
Svaki „otkačeni” prolaznik, majstorija ljudske ruke ili sićušno stvorenje koje traži mrvice hrane da preživi još jedan sat u „Velikoj jabuci” razlikuju moje nedelje od drugih dana.
I niko i ništa me ne može zaustaviti od tog poroka. Ni proljećnja provala oblaka, ni zimski njujorški vjetar koji nemilosrdno „ujeda” za nos i tjera suze na oči. Sve i svako mora da se podredi ovoj mojoj navici.
Za svaku sezonu imam poseban par obuće, pantalone, jakne, naočare za sunce. Ali uvijek nosim primjerak „Njujork tajmsa“, poluispravan tranzistor na baterije, brojanicu na lijevoj ruci i prazan papirić sa olovkom u unutrašnjem džepu jakne.
Ipak, moj najodaniji saputnik u tom lutanju po gradu je stara dobra ruska “Smena 8”, fotoaparat koji bez pogovora sluša i „krade” rijetke momente iz ljudske džungle.
Gluvarenje od svitanja do posljednjeg sunčevog zraka pored miliona rastrčalih posjetilaca daje mi osjećaj najusamljenijeg ljudskog bića na zemaljskoj kugli. Često, satima i satima ne izustim ni jednu jedinu riječ ni sa kim. Svako je u svom svijetu, zauzet, jurcajući da vidi što više za 24 časa u „gradu svih gradova“. Zaslijepljeni izobiljem i svakojakim čudima velegrada, sudaraju se dok gledaju u bogate izloge, umjesto u osobu pored sebe.
Dok Njujork spava sa jednim otvorenim okom, ja ustajem bez navijenog sata, kuvam veliku šolju turske kafe za ponijeti, navlačim pohabane farmerke, kačim mali ruksak oko ramena i izlazim napolje da svjedočim rađanju novog dana. Prva, najteža odluka je da l’ da krenem lijevo il desno? Poslije toga, sve je lakše.
Nedeljom ujutru, prije izlaska sunaca, široki bulevari velegrada zatrpani su smećem od prethodne, „lude” noći. Srećem rijetke prolaznike iz treće smjene. Lelujajući se od umora, oni žure da se dočepaju svojim malih iznajmljenih sobica u Bronksu i Bruklinu, prije najezde prvih turista.
Poneki od njih zastane da pored parka, srkne gutljaj-dva „starbaks“ kafe, povuče par dimova cigare, baci pogled na naslove tek izašlih jutarnjih novina i zatim nastavi do najbliže metro stanice.
Otvoreni njujorški parkovi posebno privlače ljubitelje kućnih ljubimaca i sugrađane bez krova nad glavnom. Godinama većinu neudobnih drvenih klupa zaposjedaju isti stanovnici. Te klupe su njihove stalne adrese, sve dok ih zaposleni u parku ne pronađu jednog jutra mrtve, pokupe i odnesu u nepoznatom pravcu.
Zimi se sele u napuštene zgrade ili podzemne stanice. Ništa preciznije ne nagovijesti dolazak lijepog vremena kao ti izgladnjeli, bolesni ili promrzli ljudi.
Ljubitelji kućnih ljubimaca stižu u isto vrijeme da prošetaju njihove „bebe”. Beskućnici i šetači pasa se ne vole i rijetko razmjenjuju reči. Čak ni kurtoazne jutarnje pozdrave. Gospoda sa povocima, sa neskrivenim prezirom gleda na ljude bez krova nad glavom.
Već drugu godinu zaredom u Medison skver parku, pored Pete avenije srećem Mitka. Na istoj klupi, uvijek zagledanog u daljinu, sa iscijepanim koferom na tri točkića. Kad me vidi, obraduje mi se kao najrođenijem. Dok pijemo kafu Mitko mi priča kako je jednog davnog hladnog januarskog jutra preplivao Dunav da bi se dočepao obećane zemlje.
„Jugoslavija je za nas bila spas. Bjekstvo iz sirotinje, Zapad na istoku, sve”, govori malo na priučenom srpskom, malo uličnim, iskrivljenim engleskim, a najviše na svom rumunskom jeziku.
Razumjeli bi se i bez riječi. Na njemu se vidi svaka noć prespavana pod vedrim nebom na dvodijelnoj tvrdoj parkovskoj klupi. Iz krupnih očiju, koje dolaze do izražaja na ispijenom bradatom licu, viri neskrivena tuga. Preklinjući dan kada je došao i Boga koji ga je doveo u ovu ljudsku džunglu.
Poslije godina teškog rada, uspio je da uštedi dovoljno dolara i plati avionsku kartu njegovoj velikoj ljubavi iz detinjstva, Ilinki.
„Sve sto sam imao, do posljednjeg centa, poslao sam po popu mojoj Ilinki”, nastavlja moj zemo Rumun „kalemeći” sljedeću cigaru.
Za manje od godinu dana Ilinka je upoznala jednog starijeg „žabara” i otišla sa njim bez povratka. Mitko se propio i ubrzo ostao bez igdje ičega. Od tada je Medison skver park njegova stalna adresa. I zimi i ljeti. Ponekad nedeljom odgega se uz pomoć štapa do srpske crkve Sveti Sava, preko puta parka.
„Pristao bih da umrem sutra, samo da još jednom vidim moju Ilinku”, sa istim riječima uvijek me isprati Mitko na rastanku.
Marko Smiljić, Njujork; Politika RS
Be the first to comment