Nerazumno radno vrijeme odvuklo nas je od porodice i ubijedilo da je markirano odijelo osnovna jedinica društva

Negdje usput, dok smo išli ka još jednom novom cilju, nesmotreno smo ispustili i pregazili činjenicu da je sreća moguća samo ukoliko se podijeli sa drugima.

U okeanu bliskih, ali površnih susreta, tematskih sastanaka koji se svode na tišinu i ljepotu koja zasjenjuje samo ako kupljena, zapostavili smo ideju o zajedništvu, jedinu pravu vrijednost ovog životnog sistema koji je blago rečeno odavno urušen.

Brzina koju nam današnji svjetski tempo nameće, ne dozvoljava nam da zastanemo na trenutak i zapitamo se gdje smo se u toj gužvi izgubili. Mislimo da nismo sami jer posmatramo i druge ljude kako svakodnevno trče ka istoj adresi, ali ne vidimo da trče bez duše i bez daha.

Kontradiktorni smo. Smatramo da je vrijeme novac, a da ga opet, sa druge strane, imamo dovoljno da bi se kasnije posvetili drugima. Najveći problem je što to kasnije skoro nikada ne dođe.

Nerealna očekivanja koja su postavljena pred nama, a koje smo lično blagosiljali, urušila su nam mogućnosti koje hrane dušu.

Nerazumno radno vrijeme odvuklo nas je od porodice i ubijedilo da je markirano odijelo osnovna jedinica društva. Šale iz djetinjstva zamijenili su skupi vicevi koje je sramotno čuti, a kamoli pričati. A svi ih pričamo. I svi se smijemo. Ne znajući da se smijemo sopstvenom životu koji je izgubio kolosijek.

Hodajući tako izgubljeni na traci zvanoj krug, jednog dana se zapitamo gdje smo zaturili one naše uspomene iz nezaboravne mladosti. Proradi u nama neka griža savjesti koja nas tereti jer nismo dovoljno brižni prema roditeljima koji su i više od te brižnosti zaslužili.

Začuđeni smo što su nam djeca, naša rođena djeca, stranci i što gajimo usamljenost za vrijeme najvećih praznika. I neočekivano osjetimo neki neobjašnjiv dug prema onom prosjaku koji svakodnevno vjerno čuva ulicu kojom prolazimo.

I dužni smo. Srdačno „Dobro jutro“ i iskren osmijeh. Jedno „hvala“, „molim“ i „prijatno“. Nedeljni ručak onima koji su nas odgajili.

I cvijet baki koja je do sada sjetno posmatrala kako drugi dobijaju bukete. Spontano vrijeme sa djecom, svojom i tuđom. A prave ciljeve ćemo već ostvariti u pravo vrijeme. Dok budemo gledali tuđe zadovoljne oči, postaće nam jasno da smo uspjeli.

Biljana Stojanović – Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.