Pismo ocu: Ti si, ćale, kriv…

Ti si, ćale, kriv što još ponekad ruske čeze lete po plafonu sobe moje, kao onda kad nad kolijevkom si mi Onjegina recitovao.

Ti si, ćale, kriv što od malena umijem udicu da vežem i iz prsta je izvadim bez suze, kao da čelična žica ne para kožu i krv se ne sliva niz laktove.

Ti si , ćale, kriv što mi je pijesak u baletanke ušao po terenima tvojim i što s tesarima umijem da se nadmudrujem kao majstor pravi.

Ti si, ćale, kriv što su me još kao bebu u svakoj kafani beogradskoj po imenu znali muzikanti i što i danas, onako „damski“, škembiće u saftu poručujem prije nego salatu.

Ti si, ćale, kriv što nam je kuća zvonila pjesmom a terzijan  cijepao žice na gitari.

Ti si, ćale, kriv što špricer ne pijem jer se vino sodom kvari.

Ti si, ćale, kriv što poznajem bolje grčku mitologiju nego savremenu političku scenu.

Ti si, ćale, kriv što je Čajkovskog najljepši balet, Gogenove najljepše Polinežanke, „Aleksandrijski kvartet“ knjiga vijeka, Sotomajor najbolji atletičar ikad, što je Klint Istvud nikakav glumac al’ sjajan reditelj, što dan danas nijednu Šabanovu pjesmu ne znam i što mi to na ponos služi.

Kriv si, ćale, što si gladan fakultet završio, 35 godina gradio tunele i mostove, a od penzije ni u banju sad ne možeš. Ni na rate.

Ti si, ćale, kriv i zato što znam šta je humor pa mi je danas malo šta stvarno smiješno.

Jesi, kriv si, ćale, što si mi rekao kad mi je bilo pet da se od snova ne odustaje kad zagusti. Da se od snova ne odustaje nikad pa i kad po najdubljoj vodi plivam, jer si plivao kroz virove sa mnom.

Da, da, kriv si, ćale, što ti nikad duha zafalilo nije, čak i onda kad su nam se životi k’o domine rušili.

Kriv si, ćale, što sve četiri strane svijeta znam, što ih se ne bojim ni na mapi ni na drumu. Što gdje da pođem već sam s tobom tamo bila, il’ za ruku il’ kroz priče vođena.

Ti si, ćale, kriv što si radio uvijek a sa nama bio stalno, pa sam eto mislila da svi muževi i očevi to tako rade.

Ćale, kriv si što svi psi lutalice i sitna djeca iz naše ulice za tobom trče da se maze i igraju.

I kriv si, ćale, što ti sestričine već matore djevojke u krilu sjede i šapuću svom ujki tajne neke a djeci po tebi imena daju.

Kriv si, ćale, što mi nikad nisi rekao „sama si ga birala“.

Ćale, kriv si, što si mi sve greške oprostio, sve grbave riječi iz nekog jada otrgnute, što si volio i što me voliš baš onakvu kakvom si me stvorio , i dobru i lošu, razmaženu, ljubimicu, jedinicu a vješticu.

A posebno si kriv, ćale, zato što si je volio onako kako si je volio, i kad je cvjetala i kad je venula, i kad je disala i sad kad je već decenijama nema, pa me ubijedio da se drugačije u ovom životu ni ne može voljeti i da sve je drugo farsa i burleska.

Ti si, ćale, kriv što si i Betmen i Supermen u djetinjstvu mog jedinca, što si njegov heroj i kad uz stepenice ne možeš jer koljena više ne slušaju, pa ti on kese nosi i pod ruku te drži.

Ćale, kriv si što je na pismenom zadatku napisao juče učiteljici „Mene samo moj deda uvek razumije“.

Ti si, ćale, kriv jer ne možemo zamisliti sutra bez tebe a znamo da nas ono čeka.

Kriv si, ćale, što si najveći junak naših života, naša stijena nepomična, naše sidro i naša luka, naš dom.

Kriv si, ćale, jer sam uspjela da ustanem i budem danas ovo što jesam i ovdje gdje stojim samo zbog tebe.

Da znaš, za ovu dušu što je imam, ti si ćale kriv.

Kriv si, ćale…

Marijana Stolić – Lola

 84 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.