Cvijeće od Majakovskog

Najdirljivije sjećanje u životu pisca Vladimira Majakovskog dogodila se u Parizu, kada se zaljubio u Tatjanu Jakovljevu.

Oni nisu imali ništa zajedničko. Ruska emigrantkinja, oblikovana, usavršavana i vaspitavana stihovima Puškina i Tjutčeva, nije shvatala ni riječ od isjeckanih, žestokih, pokidanih stihova modernog pjesnika sovjeta, “ledolomca” iz Sovjetskog Saveza.

U suštini ona nije shvatala nijednu njegovu riječ – čak ni u stvarnom životu. Divlji, bijesan, bezrezervan, živjeći zadnjim dahom, on ju je uplašilo svojom neobuzdanom strašću.

Nije je dirnula ni njegova pasja odanost, nije je facinirala ni njegova slava. Njeno srce je ostalo netaknuto.

I Majakovski se vratio sam u Moskvu. Od ove munjevite i neodržive ljubavi njemu je ostala tajna tuga, a nama čudesna pjesma “Pismo Tatjani Jakovljevoj” sa riječima: Uprkos svemu, jednom ću te dobiti – samu ili zajedno sa Parizom!

Njoj je ostalo cvijeće. Sav honorar od nastupa u Parizu Vladimir Majakovski je stavio u banku na račun poznate pariske cvjećare, pod jedinim uslovom da nekoliko puta nedeljno isporučuju Tatjani Jakovljevoj buket najljepšeg i najneobičnijeg cvijeća – hortenzija, ljubičica, crnih ruža, čajevki, orhideja, astera ili hrizantema.

Renomirana pariska kompanija dobro je ispunjavala uputstva ekstravagantnog klijenta – i od tada, bez obzira na vremenske prilike i godišnje doba, iz godine u godinu na vratima Tatjane Jakovljeve kucao je isporučilac sa buketima fantastične ljepote uz jednu istu frazu: “Od Majakovskog.”

Majakovski je umro 30-e godine, u svojoj 36. godini, a ta vijest ju je zapanjila, kao udar neočekivane jačine. Već se privikla na to da on redovno ulazi u njen život, već se navikla na saznanje da je on negdje tamo i šalje joj cvijeće.

Nisu se viđali, ali činjenica da postoji čovjek koji je toliko voli, uticala je na sve što joj se dešavalo, kao što Mjesec u različitom stepenu utiče na sve stanovnike zemlje, samo zato što stalno kruži oko Zemlje.

Nije čak ni znala kako dalje da živi – bez te bezumne ljubavi, rastopljene u cvijeću. Međutim, po uputstvima koje je ostavio zaljubljeni pjesnik cvjećari, nije bilo govora o njegovoj smrti. Sutradan na njenom pragu pojavio se isporučilac sa prelijepim buketom i istim riječima: “Od Majakovskog.”

Kaže se da je velika ljubav jača od smrti, ali ne uspijeva svakome da otjelotvori ovu izjavu u stvarnom životu. Vladimiru Majakovskom se dalo. Cvijeće su donosili i tridesetih godina kad je umro, i četrdesetih, kada je već bio zaboravljen.

Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme njemačke okupacije Pariza, ona je preživjela samo zato što je prodavala na bulevaru te raskošne bukete.

Pošto je svaki cvijet bio “ljubav”, bukvalno su je tokom nekoliko godina njegove riječi ljubavi spasile od gladi.

Potom su savezničke snage oslobodile Pariz, zatim je zajedno sa svima plakala od sreće kada su Rusi ušli u Berlin, a buketi su joj i dalje stizali. Isporučioci su joj starili pred očima, smjenjivali su ih novi, i jedni i drugi su već znali da su dio velike legende – male, ali bitne.

I već kao parolu, koja im daje propust u vječnost, govorili su, osmjehujući se osmijehom zavjerenika: “Od Majakovskog.”

Cvijeće od Majakovskog postalo je već i u Parizu legenda. Da li je istina ili lijepa izmišljotina? Jednom, krajem sedamdesetih, sovjetski inženjer Arkadij Rivlin koji je čuo ovu priču u mladosti od svoje majke, bio je u Parizu.

Tatjana Jakovljeva još uvijek je bila živa, i sa zadovoljstvom je primila svog zemljaka. Dugo su pričali o svemu i svačemu uz čaj i kolače.

U tom udobnom domu cvijeće je bilo svuda – kao počast legendi, bilo mu je neprijatno da pita sijedu carsku damu o svojoj romansi iz mladosti, mislio je da je to neprikladno.

Ali, u jednom trenutku, ipak nije izdržao, pitao je da li je istina to što pričaju da ju je cvijeće od Majakovskog spasilo tokom rata? Je li to lijepa bajka? Da li je moguće da toliko godina…

“Pijte čaj”, rekla je Tatjana, “Pijte čaj. Žurite li negdje?”

I u tom trenutku na vratima se čulo zvono… Nikada u svom životu nije vidio tako raskošan buket, iza kojeg se jedva vidio isporučilac, buket zlatnih japanskih hrizantema, koje su ličile na klastere sunca.

A iza tog ogromnog blistavog buketa čuo se glas isporučioca koji je samo kratko izgovorio:
“Od Majakovskog.”

Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.