Priča o čojstvu i junaštvu, Trebinju i Dubrovniku

Piše: Nebojša Vukanović

Prije nekoliko mjeseci na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske prepričao sam priču o čojstvu i junaštvu boraca Trebinjske brigade VRS, kada su tokom borbe na Vlaštici rizikovali svoje živote spašavajući ranjene vojnike Hrvatske vojske. Uz čestitku dana Trebinjske brigade svim demobilisanim borcima, prenosim objavu Božidara Boba Pidžule, objavljene juče na „Facebooku“, gdje detaljno opisuje bitku na Vlaštici 13.7.1992. godine, kako su „Ćelavci“ spasili život ranjenom hrvatskom vojniku Enveru Bobiju Mustafoviću, koji u odgovoru Bobu potvrđuje istinitost događaja…

Leutar.net Priča o čojstvu i junaštvu, Trebinju i Dubrovniku

13. Jul 2020…
Sad stigoh kući u Bgd od kuće iz TB i pričam ženi kako umalo ne poginuh na putu, kako me neko balavo derle izguralo s puta na šoder pri brzini od preko 130km/h. I pričajući joj to sjetih se 13.07.1992. kada su mi dva metka prošla kroz kosu i doslovno me ošišala… to je bilo jebeno blizu!!! Da l’ je to do datuma ili ko zna…

…uglavnom, 13. Jul 1992. Vlaštica, jutro je, izašla nam na čuku poveća grupa Ustaša, njih oko 35… nas ni 10… Kukac, Đuro, Boro, Panto, Miko Bučuk i ja. Sa ostalih položaja u ispomoć nam je stigao jedini Sova Parijez koji je tu i teško ranjen… a mi koji smo odbili napad koji je bio silovit jer nas je iznenadio… oni su se popeli na vrh brda neprimijećeni, na 30 metara od nas, koji smo bezbrižno lješkarili i pričali viceve, smijali se!..

Onda sledi paklen fajt… i da ja ne dužim… kao što kaže onaj – ne znam tačno šta je bilo… uglavnom Srbin je na kraju pobijedio😜 A da je bilo baš k’o u onom vicu gdje Srbin uvek pobjeđuje… taj dan je kasnije proglašen za dan hercegovačke brigade iz razloga što je na taj dan bio prvi uspešno pružen otpor “ustaškoj armadi” na prostoru Hercegovine… a Srbin iz vica smo Đuro, Panto, Boro, Miko, Kukac i ja… koji, budi uzgred rečeno, nije nikad ni pozvan, ni pomenut na ceremonijama slavlja naše pobjede (odnosno ceremoniji krkanja janjetine)

…kako tad tako i sad… pomenute niko nikad ne upita kako žive, može li se, a da ne pominjem šta više… trebalo bi ove jagmatore podsjetiti da vide i dobre strane američke vojne tradicije, oni bar pozovu glavne aktere slavljenih događaja… pa onda valjda i oni krkaju janjetinu😜

P.S. Ne bi da budem pogrešno shvaćen u vezi svega ovoga… ,,koincidancija”… uzgred, prvo sam se čuo sa Enver Bubi Mustafović sa poznatim pozdravom za te prilike u našem kraju – ,,sretne rane junače”, koga sam ranio dva puta u tom danu, a kasnije ga izvukao na leđima i odveo u bolnicu…

Leutar.net Priča o čojstvu i junaštvu, Trebinju i Dubrovniku

Enver Bobi Mustafović: To što mene spominješ je točno, ti i još trojica ste me poslije ranjavanja izvukli na Vlašticu bez ijednoga incidenta i odveli me u bolnicu. To što sam u bolnici doživio kao vojni zarobljenik i teško ranjen nije za pričati.

To što želim reći danas poslije 28 godina je da većina koji su bili na prvoj liniji su časno odradili taj nezahvalni posao, a oni koji nisu ni blizu bili su pokupili svu slavu i činili zlodjela, nema veze na kojoj strani bili. To ti je moj odgovor zašto vi ne jedete tu janjetinu, jer tako ti je svugdje.

Leutar.net Priča o čojstvu i junaštvu, Trebinju i Dubrovniku

Dragan Kukurić Kukac: Kao da je juče bilo, ležao si ranjen na stijeni kad smo te našli, sa pištoljem u ruci i bombom bez osiguraca…

Leutar.net Priča o čojstvu i junaštvu, Trebinju i Dubrovniku
Bobo Pidžula

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.