Svaka generacija je sve manje i manje svjesna toga kako izgledaju zaista zdravi i živi pejzaži.
Ljudi ne shvataju, na primjer, da ogoljena travnata brda ne trebaju biti ogoljena, da su previše korištena za ispašu i da tu sada mogu preživjeti samo ovce. Ne znaju kako izgleda živopisna šuma sa mnoštvom različitih oblika života koji zavisi od nje. Navikli su da viđaju izolovane a rasprostranjene monokulturne plantaže četinara kojima to nije originalno stanište i koje su prepune otrova, većinski tamne i mrtve odozdo.
Ljudi se ne sjećaju kako je to imati jata riba u rijeci, kristalno bistra mora koja čiste skupine ostriga, jata ptica, insekata, žaba, leptira, ježeva… s kojima dijelimo zemlju.
Sada je sve tako tiho. Sablasno tiho. Kada noću vozimo više nam šajba nije puna mrtvih buba i moljaca kao što je bila ranije kad smo bili mali. Kao vrsta, odmah zaboravljamo sve ono što je izgubljeno i vidimo samo ono što postoji tu ispred nas upravo sada kao novu normalnost. Svaka generacija se suočava sa ogromnim promjenama onoga što prolazi kao prirodni sistem. Ove promjene su postale sve ekstremnije tokom posljednjih nekoliko generacija.
Ono što mi smatramo mrtvim pejzažima će našoj djeci biti potpuno normalno i prirodno. Postoji i fraza koja to opisuje i većina nas danas pati od toga. Naziva se: Sindrom pomjerajuće osnove.
„Generacijska amnezija je pojava da se znanje ne prenosi sa generacije na generaciju. Na primjer, ljudi mogu smatrati „nedirnutom“ prirodom divlja mjesta koja su posjetili u djetinjstvu , ali ova osnova postaje sve više i više degradirana svakoj novoj generaciji.“ – dr E. J. Milner – Gulland
Stvari su beznadežne samo ako ne uradimo ništa, pa hajde onda da nešto i uradimo! Posjetite ovu internet stranicu i naučite kako da ponovo učinite svoju zemlju i vrtove divljim i pomozite da se suzbije ova plima izumiranja. Postoje dijelovi za vrtove, škole, korporativnu zemlju i farme.
Prevela: Saša Leper; Mary Reynolds / Facebook; Lola
Ostavi komentar