Svakom jednakom platom u prosvjeti načinjena je velika nepravda

Stara priča. U školovanju djece najvažniji je trougao učenik-nastavnik-roditelj. Tu se kule budućnosti grade i ruše.

Od čega zavisi koliko će visoka biti kuća vaspitanja i obrazovanja naše djece? Od svih nas. Ako je neko gradi uvijek iznova, a neko iznova ruši, puno posla biće uzalud.

Ali ako, recimo, pacijenti i ljekari imaju istu odgovornost za uspjeh liječenja i operacije, u gadnom smo sosu.

Dio odgovornosti jeste na pacijentu, ali je preduslov uspjeha da lijek i doza budu adekvatni.

Prosjeveta.

Ko je tu naučen, a ko uči?

Da li je naučen – naučen?

Ko koga u trouglu uči?

Ko i kada pojašnjava roditelju šta bi trebalo da radi? Iza nas je možda najintenzivniji period saradnje koji pamtimo.

Ko može reći da li je bilo uspješno? Niko na globalnom nivou. Svako je osjetio različit ukus.
Učenik, najmanje iskusan, ima svoj utisak. Roditelj zna kako je bilo njemu i njegovom djetetu. Nastavnik zna kako je tekla saradnja u okviru svog predmeta.
Pedagog i psiholog znaju kako je sve teklo na nivou njihove škole.
Ali niko ne zna sve boje ovog procesa.

Voljela bih da sada svi, jednom zauvijek shvatimo da prosvjeta nema jedno lice i da dignemo glas protiv velikih nepravdi, a damo vjetar u leđa onima koji su svjesni odgovornosti prema našoj budućnosti, na koju utiču, podučavajući našu djecu osnovama nauke, ali svojim ophođenjem i šta je pravo, šta je obaveza, šta je život, šta autoritet.

Prosvjeta nije pregledanje domaćih zadataka i davanje ocena, to je samo praćenje rada. A rad je u DAVANJU znanja.

Prosvjeta nije nauka koja šalje poruku da je zadatak urađen za 30 minuta npr. ocjena 4, a za 32 minuta je ocjena 1.

Prosvjeta nije nauka koja šalje poruku da su onaj koji kasni i onaj koji uopšte ne dođe isti na ovoj planeti.

Nisu isti.

Svakom JEDNAKOM platom, uvijek, a posebno ovih mjeseci, načinjena je velika nepravda prosvjetarima. Neki su zaradili 3, a neki nijednu. Zbog toga bih voljela da “radio – ne radio svira ti radio” izumre.

Da li je i nepravda među djecom dostigla svoj vrhunac? Jeste!

Nečije ocjene zaradila je cijela šira familija, uz pomoć komšiluka, dok su druga djeca korespondenciju savladavala pomoću urođenog talenta, bez ikakve edukacije i imali su tačno 30 minuta. Ne 32.

Da li je nekome bilo najteže u našem trouglu? Ne!

I šta ostaje? Pitanje koliko se razumijemo i međusobno osjećamo.

Neki su taj ispit pali, neki doživotno zaslužili: “Izvolite nastavniče, stanite u red ispred mene, nikada neću zaboraviti koliko ste bili fer prema meni pre 20 godina.”

U svakom žitu ima kukolja, kažu.

Ima.

Ali u prosvjeti iz kukolja raste veliki problem svih nas. A ne jedan kukolj.
I sada se nameće – i među roditeljima ima nezainteresovanih, nepravednih, bahatih… Istina, ali zapitajmo se u kom trenutku je vršena selekcija. Da li na dodjeli beba ili radnog mjesta u školi sa mladim ljudima?

Ko je imao pripremu za svoju ulogu, a ko je tu ulogu, možda i bez ikakve želje, dobio? Da li njihovu djecu da bacimo u škart?

Koga su testirali za podobnost?

Šta možemo da kontrolišemo, a šta ne?

Iz odgovora na ova pitanja možemo shvatiti zašto je analiza prosvjete toliko aktuelna i zašto baš unutar nje očekujemo kvalitet i realnu procjenu, a ne u svijetu roditelja.

Dio prosvjete se ljuti što postavljamo pitanja.

Dio pita: a ko si ti da pitaš i komentarišeš?

Taj stepen nervoze u našem trouglu je nedopustiv, a u rukama je ljudi koji je sujetu trebalo da zamijene za diplomu. Sujetu ostaviš, a diplomu uzmeš.

Nastavnici koji su radili pošteno, snimali i slali časove djeci, držali časove preko platformi, razgovarali sa djecom, smijali se, a možda i plakali sa njima, do besvesti se dopisivali, pojašnjavali, hrabrili, podržavali, motivisali… ne bi trebalo sebe da poistovećuju sa onima koji “imaju pravo” da daju 1 za kašnjenje, a da oči djetetu nisu vidjeli.

Ne bi trebalo da se vrijeđaju kada pišemo ličnim iskustvima. Ne pišemo o njima.

Kritikovani su oni koji su isključivo slali domaće zadatke i ocjene, zaboravljajući svoju osnovnu ulogu – predaju znanja.

Kada đak ne radi dovoljno ili nije pravedan, kažu – neka ga, sam je sebe ukopao. Potpuno su u pravu!

Pa sam htela da pitam koga je nastavnik, koji ne radi dovoljno i pravedno, ukopao?
To je trenutak u kom od roditelja tražimo da ćute? Ne, to je prošlo.
Gomila loših ocjena učenika koje si podučavao, traži promjenu. To ne smije biti upitno. Proces nam je neuspješan, probaćemo drugačije, a ne nastavljati taj niz svima u inat.

I svi koji komentare počinju sa: “Ja sam radio dan i noć”, dobiće bumerang osmjeha i poštovanja od djece, ako su bili pošteni, a ne ako su radili dan i noć.

Koliko god prosvjeta željela poštovanje, diplome radi, to više ne postoji ni u jednoj profesiji.

Prevaziđeno je i srećna sam zbog toga.

Pazi šta seješ, jer to ćeš da žanješ. Sada si ti glavni, sutra on. Ni ponizan, ni gord.

Poštovanje svih učesnika u trouglu i nikako drugačije. Daš – tražiš.

Tražiš li šta ne znam? Ne znam da treba da te poštujem i kada nisi u pravu. To su nove generacije.

Autor: Snežana Golić, pedagog i osnivač razvojnog centra za decu i odrasle Faktor

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.