Zorica Tasovac: Farmaceut s kredibilitetom

U jednoj od svojih apoteka - posao radim odgovorno i s ljubavlju

Zorica Tasovac primarijus magistar farmacije obilježila je 1. aprila ove godine 24 uspješne godine privatnog apotekarskog rada. U farmaciji je maltene cijelog života, a na pragu dvije i po decenije privatne prakse u Trebinju danas vodi šest apoteka. Sticajem okolnosti, a prevsahodno konstantnim izučavanjem profesije, u svom pozivu mnogo puta je pravila iskorake i po mnogo čemu u Trebinju bila prva.

Od otvaranja privatne apoteke, profesorskog angažmana do učestvovanja u projektu „Dobra apotekarska praksa“ BiH Internacionalne farmaceutske organizacije (FIP) i humanitarne organizacije „Farmaceuti bez granica“ devedesetih godina prošlog vijeka. Za svoja zalaganja, 2005. godine Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS dodijelilo joj je zvanje primarijusa, a 2012. uručena  joj je nagrada Privredne komore RS „Posebno priznanje“ za doprinos razvoju ženskog preduzetništa. S osmijehom bez koga ćete je rijetko kad vidjeti, naglašava da koliko god da joj prijaju, sva priznanja ne bi bila toliko značajna bez onih kojima na njima mnogo duguje.

„Prvenstveno mislim na porodicu, roditelje, bratovu porodicu kao i na kolege jer smo svi mnogo toga zajedno prošli. Bilo je dosta odricanja i rada, ali smo uspjeli uz međusobno uvažavanje i razumijevanje. Nikada nisam željela da vodim više od jedne apoteke. Usljed raznih okolnosti došli smo do broja šest. Jednom sam zbog dileme da li da otpustim radnike ili otvorim apoteku, odlučila ovo drugo. Zna da bude naporno i zahtjevno, ali nije mi teško. Radim u profesiji koju volim i koju sam birala srcem. Vjerujem da je Bog sve namjestio kako treba da bude“, uvjerena je Zorica.

Farmacija ju je oduvijek privlačila. Kao djetetu sa aspekta kozmetike i brige o ljudima, a onda iz ljubavi prema prirodi, zdravstvu, prirodnim naukama. Sve zajedno odvelo ju je u Ekološku srednju školu u Trebinju, te na studije farmacije u Sarajevo. Po povratku se udala, kratak period radila u državnoj, potom u privatnoj, a rat je provela u bolničkoj apoteci. Prisjeća se da je tada uvidjela sav značaj znanja i njegovu presudnu ulogu i u vanrednim okolnostima.

„Tada sam shvatila suštinu farmacije. Bilo je veliko zadovoljstvo u tim teškim vremenima znati iskoristiti znanje i vještine i pravilno upotrijebiti pomoć koja je dolazila u rasutom stanju. Svo stečeno znanje mogla sam da upotrijebim na pravi način, što me, ma kako bilo teško vrijeme, radovalo jer sam znala da će lijek doći onome kome je potreban. Imali smo odličnu saradnju sa ljekarima, sestrama i ostalim osobljem bolnice. Bilo je to vrijeme kada su solidarnost, saradnja i međusobno uvažavanje bili na najvećem mogućem nivou“.

I u današnjem, aktuelnom trenutku, Zorica ponavlja da je važnost znanja neprocjenjiva, kako bi farmaceut mogao pravu informaciju dati pacijentu. Iz tog razloga, uprkos nagradama i priznanjima, nikada nije smatrala da u svom pozivu može niti smije da se uljuljka. Da je drugačije, izvjesno je da u vremenu pandemije korona virusom ne bi uspjela da odgovori zahtjevnom zadatatku, pravljenju sredstava za dezinfekciju.

„Znanje i struka u ovom momentu pokazali su se u pravom svjetlu. U jednom trenutku dezinfekciona sredstva bilo je nemoguće nabaviti i znala sam da nešto trebamo preduzeti. Prvi put smo se upustili u tehnologiju izrade i napravili smo sredstva za dezinfekciju ruku prema preporuci Internacionalne farmaceutske asocijacije, na osnovu njihovih analiza šta i kako može adekvatno da odgovori dezinfekcionom sredstvu, pošto je dezinficir za koronu specifičan. Pokazalo se da su djelotvornije jače koncentracije alkohola. Bio je ovo veliki izazov. Da nismo uspjeli odgovoriti novonastaloj situaciji osjećala bih se poraženom. Ako nešto radite cijeli život morate biti odgovorni i, koliko god da je teško, morate se maksimalno potruditi“, kaže ova izuzetna žena koja ni u vremenu straha od nepoznatog nije ustuknula, ističući da je vrijednost dostupnosti farmaceutskog tima kao savjetodavnog faktora u prevenciji zdravlja uvijek veoma bitna, posebno u vanrednim situacijama.

Leutar.net Zorica Tasovac: Farmaceut s kredibilitetom

Imala je Zorica na svom profesionalnom putu mnogo izazova i sa svakim se, kaže, suočila hrabro i kako je morala. Nedugo nakon rata, sa dvoje male djece, na suprugov savjet započela je privatni posao, otvorivši 1996. godine svoju prvu apoteku u Trebinju na Marin dvoru, za koju je, priča nam, i sada sentimentalno vezana.

„Redovno mi izmami osmijeh kada nas sugrađani prepoznaju po tom prostoru. Borili smo se sa svim i svačim, ali bili smo puni entuzijazma i svaki dan je bio bolji od prethodnog. Željeli smo da budemo sigurni, stabilni, radili smo polako i temeljno, i takav princip zadržali“.

Ubrzo sa privatnim radom, priliku 1998. godine da učestvuje u projektu „Dobra apotekarska praksa BiH“, prihvatila je objeručke. Priznaje, nije joj bilo lako da se upusti u nepoznato, ali opcija za sticanje novih znanja činila joj se u to vrijeme poput čuda. Uz koleginicu Milu Janković iz RS, Zorica je bila jedina iz Trebinja koja je sa još četvoro farmaceuta iz BiH krenula u ovaj projekat pod pokroviteljatvom humanitarne organizacije „Farmaceuti bez granica“ i FIP –a .

„Nakon niza razgovara sa mnogim apotekarima odabrali su nas šestoro u tim. Bila sam željna nečeg novog, iako, iskreno, nisam znala šta me čeka. Farmacija je veoma složen proces i imali smo razna predavanja i obuke. Ovo iskustvo mi je mnogo značilo u promjeni razmišljanja, stavova, shvatanja struke. Obučavali su nas farmaceuti koji su se razvijali, dok smo mi na ovim prostorima stagnirali. Nakon dvije godine obuke nastao je dokument Dobra apotekarska praksa u BiH i danas validan, krovan za cijelu BiH, koji su tada potpisali predsjednici farmaceutskog društva RS i Federacije. Dobra apotekarska praksa vremenom je ušla i u naš zakon i jedan je od uslova da bi neko mogao da otvori apoteku“, objašnjava, ne skrivajući radost što je bila dio ovog projekta, koji joj je, uz svesrdan lični angažman, omogućio i sticanje zvanja primarijusa.

Leutar.net Zorica Tasovac: Farmaceut s kredibilitetom

Za 24 godine privatnog rada, čini se da je najviše raduje što je uspjela da se zadrži u „staroj“ farmaciji, odnosno, kako nam pojašnjava, da preparate priprema isključivo za pojedince kojima su namijenjeni. S druge strane, istraživanje i stvaranje novih preparata, za nju samu, farmaciju čine pozivom prepunim kreativnih mogućnosti.

„Uz rad sa ljudima mnogo me ispunjava taj dio posla. Prvo što smo pravili bila je Pavlovićeva krema za bebe po našoj recepturi, zbog čega je do danas zadržala prefiks „naša“ i kreme za lice. Radili smo ih po proskripcijama koje sam imala sa fakulteta. Sada pravimo šest krema – za bebe, anti rid, hidratantnu, vitaminsku, te kreme sa smiljem i za ruke. Sve su na prirodnoj bazi sa dodacima raznih ulja, vitamina, male serije kako bi kreme bile svježe i spremne za upotrebu. Imamo višedecenijske kupce, zadovoljni smo rezultatima i kvalitetom, a povratna informacija je veoma dobra“, kaže Zorica, dodajući da u svojim apotekama godinama priprema i galenske i magistralne preparate, odnosno proizvode po propisu ljekara namijenjene pacijentu pojedinačno.

Ono na šta je posebno ponosna u, kako ističe, modernom dobu, bez obzira na ogromnu odgovornost i težinu zadatka, su preparati koje prave za djecu sa zdravstvenim tegobama. U pitanju su sirupi ili praškovi za mališane koji, zavisno od stanja, ne mogu da piju tablete, a pripremaju se prema uputstvima ljekara sa klinika iz Beograda ili trebinjskih pedijatara. Ozarena, sa izuzetnom empatijom dok govori, ukazuje da joj trenuci kada može da pomogne malim pacijentima i bar na kratko im olakša, pričinjavaju ogromnu radost.   

Vjerovatno zato kada treba djelovati sebe nikada ne sputava. Vjeruje da takav elan prevashodno duguje porodici, bez koje, akcentuje, nijedan posao nema smisla. Snaga, kako više puta govori, njenog malog a za nju nemjerljivog mikrokosmosa, presudila je da bude uspješna i na poslovnom planu.  

„Nastojim da budem čovjek u svakoj situaciji, a naravno, svako griješi pa tako i ja. Sama ne bih mogla mnogo postići, ni bez porodice niti bez kolega, od kojih su neki sa mnom decenijama. Najsrećnijom me čini porodično okruženje i najvažniji su mi oslonac u životu. Ogromnu  snagu daju mi unučići. Oni su smisao i šlag na čitav moj život. Najveća su radost i najumorniju me razgale. Najteže mi je sad što ne smijem da ih zagrlim. Taj teret zagrljaja je strašan! Ali, možda je došlo vrijeme da naučimo da razdvojimo bitno od nebitnog. Da razmislimo o suštinskim vrijednostima, o onima koji nas usrećuju, da im posvetimo više pažnje i bezrezervno im usmjerimo svu našu ljubav. Nadam se da ćemo iz novonastale situacije svi nešto naučiti“.  

Leutar.net Zorica Tasovac: Farmaceut s kredibilitetom

Bivši đaci među kolegama

„Volim izazove i kad čujem za nešto novo odmah imam želju da probam. Tako je bilo i kada me je krajem devedesetih godina tadašnji direktor Centra srednjih škola pozvao da predajem farmakologiju u srednjoj medicinskoj. Kćerka mi je tada pošla u osnovnu školu, već sam vodila apoteke, bila u mnogim obavezama, ali sam sa oduševljenjem prihvatila. Bilo me i strah da li ću se snaći, uspjeti da djeci prenesem znanje jer je jako bitno da se svakim poslom bave profesionalci a ja nemam znanje i vještine profesora. Bila je to prva generacija medicinske škole u Trebinju nakon rata i bili su to divni mladi ljudi. Predavala sam poslije još jednoj generaciji, stručne predmete u srednjoj farmaceutskoj. Od mojih đaka neki su mi danas i kolege, a troje njih i rade sa mnom, dva farmaceuta i jedan tehničar. Predavala sam i kćerki, koja je takođe završila farmaciju. Od svih saradnika desilo se da ona najmanje sa mnom radi, ali snalazi se dobro i ponosna sam na nju!“

Neočekivane nagrade

„U svakom poslu presudna je ljubav. Kada volite ono čime se bavite ništa vam nije teško pa sam valjda zbog toga i ostala zatečena dobivši zvanje primarijusa i nagradu Privredne komore RS. Nas žena nema puno na rukovodećim mjestima i teže dolazimo do pozicija, a mnogo je onih koje vrijedno i naporno rade. Ne volim da dijelim nagrade ni poslove prema polu, mada mi je puno značila upravo nagrada za žensko preduzetništvo, posebno i što cijeli život radim sa ženama. Zahvaljujući koleginicama, dobrom timu saradnika stižem da budem u toku s vremenom jer ovaj posao traži da neprekidno učim. Borimo se, odlično se slažemo i hvala Bogu imamo dosta rođene djece kod nas. Za ove 24 godine već smo obilježile i neke jubileje. Dajemo sve od sebe da budemo jedna drugoj i koleginice i prijatelji, da što manje ima tog odnosa zaposleni i poslodavac. Mislim da je sklad među kolegama veoma važan za usjpešan i stabilan posao“.

Izvor: Maja Begenišić / Glas Trebinja

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.