JAКO TUŽNA ALI I POUČNA PRIČA!

Stanko je bio domaćin. Prvi u selu. Oženio je Vidu mlad. Izrodiše se djeca, petoro. Tri sina i dvije ćerke.

Dobra i časna porodica. Poštovana na cijeloj planini, i sa ove i sa one strane. Radili su koliko svi u neka srećno-nesrećna vremena. Mnogo, teško i pošteno. Jedno po jedno dijete su ispraćali u svijet, na škole, fakultete. Osta prazna kuća. Djece nigde, a posao isti. Prelazilo je preko njihove kičme tereta za petoro, taman za onoliko koliko ih je to ognjište zaljuljalo. Govorili su im ljudi: „Smanji Stanko posao, prodaj livade i goveda, dani malo, ne možeš sam, a i Vida više ne može. Proživite ovo malo što je ostalo bez kose, grabulje, muže, mlijekara i štale.“ Vazda im je odgovarao: „Evo samo Jovo da završi školu, Mira da se uda, Janko da se zaposli, Branka da završi fakultet, Goranu svadbu da napravim. Svojim ispucalim rukama su plaćali neke studenske sobice po Beogradu, prve temelje kuća svoje djece, dizali im krovove, udavali, ženili….

Djeca zaživeše neke svoje živote i zaboraviše ih. Ostadoše sami, negdje gore, na vrhu planine. Slali su svojoj djeci sira i kajmaka autobusima, svaka kanta i kriška zalivena suzama. Svaka, baš svaka je trebalo da ih sjeti da su gore, još uvek živi, da su dobro, da im ništa ne treba, sem njih, njihovih glava i osmjeha, njihove ljubavi, poziva, pisma… Niko od njih petoro nije primjetio tu čudnu slanoću sira od majke i oca. Svaka oplakana i presoljena tugom, nedostajanjem i samoćom.

Vida je umrla jednog septembarskog jutra. Na sred kuće, srce joj je puklo. Dušu je ispustila taman ondje gdje je dušu dala.

Osta Stanko sam. Gledao je zidove, prizivao dječiju ciku i radost, Vidin miris hljeba i njene tople oči. Tišina mu je cjepala grudi. Noću bi dugo sjedeo na basamaku puste kuće, gledao u nebo. Slike su promicale. Samo je njima razbijao muk koji mu se uvukao u srce i dušu.

Razbolio se… Tri sina i dvije ćerke počeše da ga sele, od jednog do drugog. Svima je smetao. Svađale su se njegove snaje sa njegovim sinovima zbog njega. Кod ćerki isto nije moglo. Lomili su ga na živo, onako bolesnog. Svaki put kada su mu pakovali torbu za kod nekog drugog lomili su mu dušu. Onu njegovu, gorštačku, veliku… Lomili su mu prste kojim ih je sve podigao, kičmu kojom im je škole završio i kuće napravio, oči su mu već davno oslijepjele gledajući preko brda, ne bi li ugledao lik barem jednog od njih petoro da mu dolazi.

Iz Mirine kuće je krenuo sa onom prokletom torbom, opet. Unuka Milica mu je poletjela u zagrljaj, stegla ga jako i počela da plače.

.“Nemoj lale…nemoj dedino…“

„Vidjećemo se uskoro, zar ne? Opet ćeš ti kod nas, mama jel tako? Mama?“

Кoliko je brazdi na licu imao, niz svaku je suza lila. Drhtava brada ih je stresala, a oči, blage, plave, zamućene… Zagrlio je jako: „Nećemo se lale više videti. Budi dobra i ne zaboravi svog djeda.“

Gledala je u njegovu mačugu, povijena leđa, korak koji zastaje, težak, pretežak…

Ostala je Milica, nigdje vazduha, nigdje glasa. Zalijepljene dedine suze na licu za riječi „nećemo se više vidjeti“. On je znao da će uskoro otići, ne kod jedno od svoje petoro djece, već u neki ljepši svijet gdje za njega ima mjesta.

Odveli su ga u starački dom. Umro je sam, bolestan, ostavljen… Sve ruke i kičma izdrže za svoju djecu, ali srce, srce nije izdržalo. Prepuklo je jedne noći u nekoj memljivoj sobi, napušten od svih. Zadnje riječi: „Neka su mi samo djeca dobro…“
Držao je ruku sestre dok je ispuštao dušu. Zadnja suza se skotrljala na ovom svijetu. A u njoj deset ruku, a ni jedna u njegovoj.
Postoje grijesi koje ni Bog ne može oprostiti.

Zorica Vučelić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.