Jedino se istinom možemo probuditi

INTERVJU: Milivoje Mišo Obradović, glumac

Autor: Svetlana Višnjić; 10.5.2020.; Pobjeda

Ova izolacija je velika šansa za svakog od nas da uspori nehumano brzi način života i da u tom usporavanju osvijesti prostor i vrijeme, ljude oko sebe i čovjeka u sebi. Nove kreativnosti će neminovno biti, jer je to skoro pa uslovni čovjekov refleks, da na fenomene oko sebe ima neku reakciju, kazao je Obradović.

Kada se glumačkom scenom korača odgovorno i sa lakoćom, bilo da čizme kojima umjetnik gazi pripadaju protagonisti ili antagonosti, posljedica su obično velika angažovanost i isklesani talenat. Zbog toga, kada se u teatru ili na televiziji pojavi Mišo Obradović, daje smisao staroj floskuli daje uloga zaista onoliko velika koliko je dobar onaj koji je otjelotvoruje.

Poznatog crnogorskog glumca čini se da jedanko voli i cijeni kako domaća, tako i regionalna publika. Što ne čudi, budući da se samo u prethodnoj i aktuelnoj televizijskoj sezoni ostvario u brojnim projektima poput serija „Kalup“, „Senke nad Balkanom“, te „Dug moru“. Mobilnosti mu ne manjka ni u pozorištu, a osim u domaćim, nijesu mu strane role ni u beogradskim i novosadskim teatrima.

Koliko je situacija u kojoj smo se našli šansa da postanemo kreativniji, odnosno bolje verzije sebe, te u kom smjeru bi trebalo da se kreće savremena umjetnost, Obradović govori za Pobjedu.

POBJEDA: Iako je korona virus učinio da naša svakodnevica ode na nenajavljenu pauzu, kulturaje nastavila da bitiše i uspjela da nađe proboj do ljudi. Kolikoje važno u ovim momentima učiniti umjetnost što dostupnijom, te da lije ova nezavidna situacija zapravo probudila novu kreativnost u svima?

OBRADOVIĆ: Ova izolacija je velika šansa za svakog od nas da uspori nehumano brzi način života i da u tom usporavanju osvijesti prostor i vrijeme, ljude oko sebe i čovjeka u sebi. Nove kreativnosti će neminovno biti, jer je to skoro pa uslovni čovjekov refleks, da na fenomene oko sebe ima neku reakciju. I to nije sporno. Ali, nije ni dovoljno. Pravo je pitanje kakav će sadržaj te kreativnosti biti. Da li smo proširili našu svijest u smjeru humanijeg ideala življenja, pa iz toga, svjesniji o prethodnim zabludama, odapeli strijelu promjena, prema sebi prije svega. To se može desiti samo kao posljedica putovanja kroz beskrajne prostore sopstvenog mikrokosmosa, dakle kao posljedica intronautike. To se ne može putem društvenih mreža. Tu ne pomaže virtuelna tura Luvrom, preko telefona, iz kreveta, uz limenku piva i grickalice. A bojim se da smo više dreždali po Instagramu nego što smo se istinski preispitivali. I ta tolika dostupnost umjetnosti preko interneta vremenom će nas učiniti ravnodušnima prema njoj, jer nikad ne možete ostvariti puni doživljaj nekog Van Gogovog ili Dadovog platna ili doživjeti katarzu predstavom preko kompjutera ili televizije. Ti mediji ne mogu prenijeti duh umjetničkog djela, oni ga samo ispljunu kao informaciju u moru informacija. Opet je tu na nama da li će nam tolika dostupnost poslužiti kao povod za dalje interesovanje za umjetnost ili ćemo rezonovati da nema potrebe da trošimo pare do Pariza da bi vidjeli Mona Lizu kad sve to može i iz Bokeške.

POBJEDA: Nedavno je, sa Vama u jednoj od glavnih rola, na RTS-u emitovana serija „Kalup“, bazirana na istinitoj priči o nestanku beba početkom novog milenijuma. Kakav je umjetnički i ljudski pristup zahtijevalajedna ovako osjetljiva tema?

OBRADOVIĆ: Negdje sam jednom pročitao, ne sjećam se više gdje, da je etika estetika budućnosti. Odjek te misli provijavao je među svima nama koji smo radili na ovoj seriji. Kada se suočite sa nečim strašnim što vam se do juče činilo dalekim od vas, dalekim skoro kao u filmovima, nečim što je bitno odredilo neke živote, dakle sa dokumentarnom građom, onda vas to budi i poziva na reakciju. Najvažnijim u ovoj seriji smatram to što je dala nadu i pokazala da se za istinu treba boriti, jer na putu do istine leži mogućnost naše promjene na bolje.

POBJEDA: Ima li istina cijenu i može li ona biti stavljena u bilo kakav „kalup“?

OBRADOVIĆ: To je odlično pitanje i svako treba sebi da odgovori na njega, te da u odnosu na to ide dalje kroz život. Koliko god da nas boli, jedino se istinom možemo probuditi.

POBJEDA: Serija donosi jedan kritički osvrt na tretiranje ovakvih tema u medijima. Da li je to jedan i društveni problem u kome u današnjem vremenu pažnju ljudi privlači više senzacionalizam nego kvalitet?

OBRADOVIĆ: Problem je što nam se sve predstavlja kroz senzacionalizam. I politika, i umjetnost i sport… i, tu strada suština. Mada, najviše mi smeta kada se ljudi koji se bave umjetnošću služe ispraznim senzacijama. To je neka slabost, neka frustracija.

POBJEDA: U sezoni za nama imali ste manju, ali zapaženu ulogu i u regionalnom projektu „Senke nad Balkanom“. Koliko ovako kompleksne produkcije pokazuju da i ovdašnja umjetnost napokon izlazi iz ustaljenih modela i ide ukorak sa evropskim tokovima?

OBRADOVIĆ: Bojim se daje to što nazivate „evropskim tokovima“ zapravo samo jedan trend i diktat tržišta. Kao i u svemu, oni koji određuju pravila igre i imaju bolju startnu poziciju (više novca, veće tržište, sređenija društva, dužu tradiciju), svakako da su u prednosti. „Senke“ su, ako gledamo region, najveći iskorak u tom smislu i bilo je uzbudljivo raditi takvu seriju. Bjela je, ne samo tom serijom, povukao čitav region naprijed i dao podstrek drugima da to urade.

POBJEDA: Otjelotvorujući Miluna Tomasovića pokazali ste da se uloga Crnogorca na malim ekranima može donijeti autentično, ali bez nasilog karikiranja akcenta ili dijalekta. Zbog čega veliki broj glumaca, što regionalnih, ali često i domaćih, upada u tu zamku? Da li je to glumačka modifikacija likova ili rediteljska vizura?

OBRADOVIĆ: Lako je Crnogorcu igrati na crnogorskom. To se češće dešava onima koji nijesu odavde, a igraju Crnogorce. U iste zamke bi i neki od nas upadali kad bi se tražilo da igramo Istrijane ili Piroćance. Ali, tu je u pitanju muzika. Morate imati sluha za jezik, za njego vu melodiju, za njegov ritam. To je prvi uslov. Drugi je osjećanje mjere, da možete da kontrolišete taj jezik, da ga oblikujete, da ne bude drečav, da preko njega možete da iskažete najsuptilnije tonove jednog karaktera. Ukoliko ne osjećate jezik na taj način, onda vam ne preostaje ništa drugo osim da idete u karikiranje.

POBJEDA: Osim na televiziji, aktivni ste i u teatru, a Vaša prošlogodišnja predstava „Kozocid“ napravila je domaći i regionalni uspjeh. Uspijeva li pozorište da odoli naletu hiperprodukcijskih sadržaja, odgovori potrebama modernog društva i ne samo zadrži, već formira novu publiku?

OBRADOVIĆ: Poznata je stara Brukova tvrdnja da pozorište može bez kostima, muzike, scenografije, čak i teksta, ali da ono bez čega ne može su bar jedan glumac i jedan gledalac. Od toga u kojoj mjeri će čovjek uspjeti da odoli naletima hiperprodukcijskih sadržaja zavisi u kojoj mjeri će to isto i pozorište učiniti. Ali, ne brinem mnogo, jer uvijek će biti onih koji imaju potrebu da se igraju i čiji je plamen duha toliko jak da privuče makar jednog koji postaje dio rituala.

Volim umjetnost koja provocira duh

POBJEDA: Kakav je Vaš pogled na savremenu umjetost? Koliko je moguće stvarati djela koja kritikuju sve anomalije kojima smo okruženi, raditi to na jedan kvalitetan način, te ljudima kritički, ali ne agresivno ukazati na sopstvene mane?

OBRADOVIĆ: Vrlo sam zainteresovan za nove oblike izražavanja u kojima čovjek pokušava da izađe iz ustaljenih okvira mišljenja i djelanja. I sam pokušavam da nađem neke nove puteve kojima bih mogao da svoje unutrašnje pejzaže „porodim“ u djelo. Uzbudljivo mi je to što radi Matthew Barney. Volim umjetnost koja provocira duh. I smatram da je provokacija bitan faktor u umjetnosti. Ali, slažem se sa Vama da agresija, makar ona bila i u umjetnosti, ne donosi mnogo toga. Ne donosi zapravo ništa.

 12 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.