Koliko je narodu ogađen termin “politika”, toliko taj isti narod ne može ništa bez iste. Ona se nalazi u gotovo svakoj pori društva. Ni drektor škole se ne može postaviti bez nje, pa čak ni zasaditi krompir, ali i podijeliti sirotinji.
Koliko je ozloglašen taj termin, toliko je prljavih poslova i lica ispod njega koji su mu i dodijelili najgadniju pomisao uz njegov pomen. O tome najbolje govore slike mnogih – ko su i gdje su bili prije, a gdje poslije ulaska u vlast. Stotine i stotine takvih prošlo je Republikom Srpskom od njenog osnivanja do dana današnjeg, a svaki od njih da je imao samo jednu “mrlju” u političkoj karijeri, to su stotine i hiljade afera.
Da je bilo 20 ili 30 afera, prljavih poslova, protivzakonitih radnji od strane onih koji donose zakone, namještenih tendera, ugašenih javnih preduzeća i bilo kakvih drugih nemoralnih radnji, to bi bilo previše.
Pojam milion je danas izgubio značaj. Gotovo svaki dan se može čuti da je negdje nestalo makar milion, a nerijetko na desetine i stotine miliona. Ljudi su, prosto, oguglali na takve informacije. A ono što je najveća tuga – ni za pet života velika većina građana Republike Srpske neće zaraditi milion poštenim radom.
Svi ti milioni bi i nekako bili shvatljivi i donekle prihvatljivi da prosječan građanin ne mora da se prikloni određenoj partiji da bi dobio vodovod, asfalt, posao (najčešće u posljednje vrijeme do narednih izbora), a u krajnjoj liniji i otpis duga za struju od 100-200KM, vreću krompira i luka. . .
Današnji penzioner koji primi 400KM penzije spada u one sa “dobrom” penzijom.
Mnogi radnici su prinuđeni da rade i 12 sati a primaju ispod minimalca. Minimalac u Republici Srpskoj je tužnih 520KM.
Kada prihvatite da glasate za novac, zapitajte se odakle taj novac. Prosto je. Od svakog hljeba, svake kafe i soka, svake kupljene majice, svakog točenja goriva, kupovine cigareta. . . dio novca ide u državnu kasu, a onda iz budžeta preko raznih precijenjenih poslova, gradnje bazena i zgrada, uređenja parkova, a dovoljan je posljednji primjer garaže za bolnicu od 35 miliona KM, novac ide NEGDJE.
Koliko je zaposlenih u javnom sektoru, raznih savjetnika, pomoćnika, zamjenika, koji nemaju nikakvu stvarnu ulogu u bilo kakvom poslu, a primaju plate?
Tu nestaju svi naši putevi, sva naša medicinska oprema, normalne plate i penzije i život dostojan čovjeka. A onda, pred izbore, vraćaju nam se kao bumerang u obećanjima, a nažalost, narod toliko čeka svjetlo sa kraja tunela, da pristaje na sve samo da ga već jednom ugleda.
U ovakvom sistemu, gdje je sve staromodno, od službi i načina zastrašivanja građana, preko Gebelsove propagande, do obrazovnog sistema, imamo i dramu iz 1948. Semjuela Beketa – “Čekajući Godoa”, u kojoj na kraju i ne dočekasmo Godoa, kao i sva obećanja data narodu kako bi se prikupile simpatije glasača.
Osim prevelikog broja afera, kriminalnih radnji i oguglavanja na sve to, muči nas i zaborav. Takav spoj uz ucjene, pritiske, ostavljanje pojedinca da bira između obraza i ideala ili golog opstanka, daje priliku svim onim koji nisu bili niko i ništa, niti bi ikada i mogli biti neko i nešto prema svojim intelektualnim sposobnostima, da imaju enormno bogatstvo, amnestiju za sva nedjela i (straho)poštovanje u društvu.
Da se samo sjetimo koliko smo puta izvarani, izmanipulisani, izdani i pokradeni, situacija bi bila drugačija.
Veliki procenat funkcionalno nepismenog stanovništva, koje se namjerno drži u takvom stanju, a stalno se nastoji da bude u zabludi i neprestano mu se serviraju bajke, upravo i održava ovakav sistem u životu.
A takav pojedinac bi osudio lopova koji mu uzima 10KM iz novčanika. Ipak, on ne može shvatiti da je mnogo više toga pokradeno i prije nego što mu je i došlo do novčanika. Nažalost, takav pojedinac je pristao da bude ograničen i uvijek će dići gard samo na mig jeftine propagande.
Ono što je društvu potrebno da bi se preporodilo, to je jako obrazovanje i širenje vidika. A i naša istorija nam govori u prilog tome, treba se samo sjetiti Miloša Obrenovića koji je i sam bio nepismen, ali je shvatio da mu za izgradnju države treba “učenog kadra”, pa je studente slao širom Evrope, koji su se vraćali kao stručnjaci iz raznih oblasti, a Srbija je do Prvog svjetskog rata bila primjer intelektualnog uspona i nedostižna za sve Balkanske države.
Ono što mi imamo u Travniku i Širokom Brijegu, ali nažalost i na mnogim priznatijim fakultetima (ako se ovo u Travniku i Širokom Brijegu može nazvati fakultetom), gdje se kupuje zvanje, a ne stiče znanje, dovodi nas u poziciju u kojoj se i nalazimo.
Zato, pamet u glavu!
Be the first to comment