Vladislav Petković Dis, srpski pjesnik i rodoljub, rođen je 10. marta 1880, a umro 29. maja 1917. godine.
Rodio se u Zablaću. Bio je zaposlen kao učitelj i carinski službenik, a kasnije je postao izvještač sa fronta u Balkanskim raotvima.
U Prvom svjetskom ra tu preživio je povlačenje preko Albanije, odakle je prebačen na Кrf, a zatim u Francusku.
Godine 1911. Dis je objavio zbirku pjesama “Utopljene duše” koja će kasnije biti smatrana za simboličan predznak smrti velikog pjesnika, budući da se Dis utopio pri povratku iz Francuske u otadžbinu.
Za života Dis nije bio prihvaćen kao pjesnik u “boljim krugovima” koji u držali do društvenog reda.
Nesrećan, siromašan, oboio od tuberkuloze, utopio se na putu za otadžbinu u Jonskom moru. U džepu je imao samo drahmu i po, kojom nije mogao platiti ni najobičniji ležaj.
Jedna od najljepših i najpotresnijih Disovih pjesama je pjesma “Među svojima” nastala 1916. godine, godinu dana prije njegove smrti.
U njoj se pjesnik sjeća svog rodnog kraja, žene i djece. Razdvojen od porodice pjesnik kao da je predosjećao zlu sudbinu koja ga čeka i tu nesreću da ih nikada više neće vidjeti.
Među svojima
U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis’o da još živiš, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože! šta li danas u Srbiji radi?
Кod vas je proleće. Došle su vam laste.
Oživele vode, đurđevak i ruže.
I miriše zemlja, koja stalno raste
U grob i tišinu, moj daleki druže.
Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
Ulicama straha, i duša ti jeca.
Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: – Neka žive deca.
Ulaziš u sobu. Suze te vec guše.
A dva naša cveta iz četiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suše:
– Mama, zašto plačeš? Je l’ pisao tata?
U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plač ti trese grudi.
Na polju je vidno, kao pred svitanje.
Кo da će se dici grobovi i ljudi.
Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to duša svetinje
Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.
Be the first to comment