Ne znam ima li pravde na ovom svijetu. Ne znam ima li pravde u ovoj zemlji.
Ovdje, gdje kad ti je dijete u bolnici ne možes dobiti bolovanje za njega. Jer kad ga, bolesnog, prestrašenog i usamljenog moraš pustiti u bolničkom krevetiću i otići, valjda se na tih 8 sati ne računaš kao neka bitna stavka u njegovom životu.
Gdje mame i tate lome kičme po razbijenim stolicama i podovima, ako izmole da uopšte smiju biti uz svoje dijete.
Ovdje gdje se na pregled čeka mjesecima, a s dječijih bolnica otpadaju komadi fasade.
Tu, gdje se fine guzzice voze u skupim mečkama, a donacijama se skupljaju pare za invalidska kolica i toplomjere.
Gdje si zdrav dok se ne dokaže da si bolestan, pa skupljaš brdo uzaludne papirologije da bi ti odbili zahtjev, dok ovi što su bolesni u glavu ali zdravi na papiru odlučuju o sudbini tvoje djece.
Ovdje, gdje te umoran doktor s vrata pita šta uopšte dolaziš kad još stojiš na nogama.
Mame i tate koji ste danas poljubili svoju dječicu i morali ih ostaviti u bolnici, držite se.
Vi koji ste stavili život na stop i postali mama i tata, medicinska sestra i doktor, držite se.
Vi koji se lomite pod teretom dijagnoza, latinskih skraćenica, sumornih prognoza, držite se.
Vi koji ste mjesecima osluškivali bebino ritanje, pretrpjeli golemu bol, a sada su vas same poslali kući, držite se.
I molim vas, pričajte glasno.
Vi ste jedini istinski heroji ovoga svijeta.
Pričajte glasno, neka se vaš glas čuje.
Viknite glasno, da se promijeni ono što se mora mijenjati, kriknite glasno, da znamo da ste tu i da vas možemo utješiti.
Da znate da niste sami.
Jer, zaista niste.
Ostavi komentar