Ja, gospodine predsjedniče, jedino priznajem sud srpskog vojnika i svog mučeničkog naroda. Samo njima polažem račune i nikom više! Nas su svi ostavili. Čekaju da padne Nevesinje, da se prospe Hercegovina.
Komandant
„Vi ste taj čuveni komandant Gušić?”, arogantno mu se obratio predsjednik Parlamenta.
„Čuo sam svašta o vama, i dobrog i lošeg”, nastavio je, sastavljajući guste obrve ispod kojih je prodornim pogledom gledao komandanta jedne od najuspkešnijih brigada Vojske Republike Srpske.
Pukovnik je stajao u poluraskoraku, u modro zelenom kombinezonu, zavrnutih rukava do lakata. Sijed, kratko ošišan, pravilnog, malo izboranog lica, ukrašenog plavim očima, desnom rukom oslonjen na revolver, podsjećao je na Li Marvina iz filma „Dvanaest žigosanih”. Posmatrao ga je netremice, dok su mu se usta razvlačila u ironični osmijeh.
Ubiće nas bahatost političara, pomislio je, stežući ruku predsjedniku parlamenta:
„Ja sam taj Gušić, a ko si ti, žalosna ti majka, da sudiš o meni kao vojniku i oficiru? Šta sam ja o vama sve čuo, ali poštujem vašu funkciju! Ja, gospodine predsjedniče, jedino priznajem sud srpskog vojnika i svog mučeničkog naroda. Samo njima polažem račune i nikom više!”, britko, u svom stilu, odbrusio je komandant Gule svom sagovorniku. Predsjednik je razvukao lice u osmijeh i odsutno klimajući glavom pokušao da relaksira napetost koja je visila u vazduhu.
Odnosi između vojnog i političkog rukovodstva tokom cijelog rata bili su zategnuti. Slavoljubivost i sujetu dvojice vodećih ljudi obilato su koristili njihovi saradnici, kopajući svakim danom sa obje strane po neki metar kanala koji ih je sve više udaljavao. Njihova međusobna distanca vodila je u nemogućnost da se usaglase ratni ciljevi i u jednom trenutku je ugrozila opstanak Republike Srpske.
Komandant Nevesinjske brigade nije se obazirao na stavove političara. Nije se dopadao novinarima. Pretpostavljeni u komandi Korpusa su ga zaobilazili u širokom luku. Svoju snagu i autoritet crpio je iz naroda. Od osnivanja brigade u rasulu, sredinom juna devedeset druge po povlačenju JNA, do Mitrovdana kada je muslimansko-hrvatska ofanziva na Nevesinje ujedinila Srbe, narod je bio podijeljen u nekoliko frakcija. Nevesinje je u početku predstavljalo jako uporište Srpskog pokreta obnove, ili obmane, kako su ga pristalice SDS-a nazivale, a što će se kasnije i obistiniti. Ovaj tranzitivni pokret izobličenja i kameleonsko preobraćanje njenog lidera brzo će izgubiti na značaju u Republici Srpskoj, ali će sve do sredine devedeset četvrte držati neka uporišta zahvaljujući malobrojnim oficirima, skoro odmetnutim od Glavnog štaba, čija se glavna strategija sastojala u razvijanju biznisa sa Hrvatima na liniji razgraničenja.
Tihi rat između političara i oficira za neke je tragično okončan, a metak namijenjen pukovniku, ispaljivan više puta, nije ga pogodio.
Novica Novičin Gušić, ratno siroče iz časne porodice, vaspitavan u duhu tradicije, obraza, časti i dostojanstva, nije se uklapao u lihvarsku strategiju ratovanja, koja je od puževa golaća stvorila novu bogatašku elitu, od dezertera uvažene građane sa vizijom i materijalnom nadgradnjom, kako se to nekada zvalo, od časnih ljudi i domaćina siromahe, od heroja socijalne slučajeve.
Komandantov otac, Novica, poginuo je u junskom ustanku 1941. godine u Nevesinju. Bio je prva žrtva ustanika. Njegova žena, Darinka, bila je u šestom mjesecu trudnoće. Nosila je dvojke. Toma i Novicu, rođene osamdeset tri dana po očevoj pogibiji. Novici je oca zamijenio vispreni i mudri stric Božo, čije su se procjene nekih delikatnih dešavanja brzo obistinjavale. Tako je, već vremešni đed, Božo savjetovao sinovca kako da se čuva prilikom povlačenja iz Slovenije još 1987. godine.
„O čemu pričaš, striko?”, pitao ga je Novica.
„O jadima našim, Nole. Pazi ko ti drži leđa tamo. Gledaj da budeš okružen našim ljudima”,upozorio ga je stric prilikom odlaska u sedmu prekomandu.
Mariborski korpus, zahvaljujući neustrašivosti Novice Gušića, bez gubitaka ljudstva i tehnike – do pribora za jelo, evakuisao je sve iz svojih objekata.
Pukovnik Gušić je jednog jutra sa Puhom punim eksploziva izašao iz opkoljene komande korpusa.
„Jedan metak ako bude ispaljen na komandu, pola Maribora ide u vazduh”, zaprijetio je odlučno i dogovorio povlačenje sa prostora koji je samo zvanično pripadao Jugoslaviji.
Mitrovdan
„Zaratile dvije velesile sva Hrvatska i srez Nevesinje”, pjevali su borci Nevesinjske brigade.
Kada je nakon nedelju dana nadčovječanske borbe uspio da odbrani Nevesinje, napadnuto od regularnih snaga Hrvatske vojske, HVO-a (vojska hercegovačkih Hrvata) i Armije BiH sastavljene pretežno od muslimana, ljudi su postali svjesni njegove snage i spremnosti da brani svoj grad i cijelu Hercegovinu.
Drugog dana Mitrovdanske bitke upada kurir na Prijekim genima isturenom komandnom mjestu i raportira:
„Gospodine komandante pali su Vranjevići”!
„Kako pali, žalosna ti majka. Mi tu, a pali Vranjevići”.
„Mišo preuzmi komandu, ja idem na Vranjeviće da vratim položaje”, naredio je načelniku štaba i nestao iz komandno-štabnih kola. Stigao do Vranjevića i zajedno sa ostalim borcima svoje brigade uspio da povrati izgubljene položaje.
Samo par sati prije stigao sam u Nevesinje, gdje me je primio ležerni i dobroćudni potpukovnik Kovačević.
„Kakva te nevolja nagnala da dođeš sad u Nevesinje?“, pitao me zabrinuto potpukovnik.
„Ja bih na liniju”, odgovaram.
„I ja sam htio ali mi je naređeno da ostanem u komandi i organizujem pozadinu. Ako se komandant javi reći ću mu za tvoju namjeru”, kazao je Kemo, kako su ga zvali prijatelji, nudeći mi sok i konzervu mesnog nareska.
„To je sve što imamo, ako si gladan uzmi, rekao je namještajući velike crne brkove nalik na dvije pletenice.
Nije mi se jelo. Želio sam da što prije napustim ovo pusto mjesto pritisnuto maglom, sumornom neizvjesnošću ali ne i strahom. Sve što je moglo da nosi pušku krenulo je prema prvim linijama fronta. Iz daljine je dopirala jeka topova, haubica i višecijevnih bacača. Razmišljao sam kakva katastrofa čeka Hercegovinu ukoliko posustane Nevesinje.
Moju ne baš optimističnu kombinatoriku o eventualnom razvoju događaja prekide potpukovnik Kemo, mada mu Dobro, kako mu je bilo pravo ime bolje pristoji.
„Ajde, čeka te auto ispred komande. Komandant ne može da vjeruje da se neko usudio da nas u ovom paklu posjeti. Juče su bili dvoje iz Ekspresa Rade Bošnjak i neka novinarka. Njemu se ostajalo ali je ona morala da šalje izvještaj”, reče Kemo prateći me prema izlazu.
„Žarko”, pružio mi je nezainteresovano ruku vozač kampanjole pocijepanog platna na krovu. Stari model Fijatovih vojnih džipova mlađi koju godinu od mene, a možda smo bili i vršnjaci, odolijevao je zubu vremena i nemilosrdnosti rata. Krenuli smo kotrljavo-skakutavom vožnjom zbog potrošenih amortizera. Vozili smo se ćuteći uz povremene ispitivačke poglede mog saputnika i šofera.
Kasnije mi je priznao da je bio u dilemi ili sam lud, ili bježim od zakona, bio sam suviše mlad da bježim od žene. Nije isključio ni mogućnost avanturizma, ali da nekog vodi profesionalna strast da stavlja glavu u torbu i ide tamo gdje mu nije preša nikako mu nije ulazila u glavu.
Nakon pola sata dokotrljali smo se do komandnog mjesta smještenog u komandno-štabnim kolima nalik na autobus.
„Sačekaj tu kod stražara”, zapovjedio je ozbiljnim glasom Žare.
Iz kola se čuo reski glas komandanta. Kratke naredbe začinjene sa po nekom psovkom.
Stajao sam u polu savijenom položaju ispod šatorskog krila sa sluđenim stražarom uvučenog vrata u ramenima, šljemom ispod koga je virio savijeni nos skoro spojen sa bradom. Sitnim požutelim i promrzlim prstima držao je hercegovačku škiju.
„Oš zamotat jednu”, pitao me vadeći kesu sa duvanom i papirićima.
Zahvalio sam se instiktivno stežući stari „nikormat” ispod jakne.
„Đe je taj novinar?”, prolomio se glas iz komandnih kola?
Nisam uspio da odgovorim uslijedilo je novo pitanje sa vrata vozila na kojima je stajao čovjek u sivo zelenom pilotskom kombinezonu, zavrnutih rukava do lakata.
„Čiji si ti novinar?“
„Srpski”, odgovaram.
„Ima li Srba“, pitao se zagledan u nebo.
„Nas su svi ostavili. Obećavaju pomoć ali je nema. Čekaju da padne Nevesinje da se prospe Hercegovina”, govorio je ogorčeno.
„Koji je tvoj naum? Šta hoćeš?”, pitao je odsječno.
„Da razgovor sa Vama, pa na prvu liniju”, odgovorio sam.
„Sa mnom nemaš šta da razgovaraš, a ako imaš muda idi na prvu liniju i pričaj sa borcima. Ali tamo se gine“, rekao je upozoravajućim tonom.
„Od svog metka i sudnjeg dana niko nije pobjegao pukovniče”, rekao sam dok me je odmjeravao ispitivački.
„Mavrak”, viknuo je.
„Izvol’te gospodine komandante“, salutirao je vozač kampanjole.
„Vozi ga na Vranjeviće i predaj komandantu bataljona”, naredio je.
Stigao sam na kameno polje na kome je praštalo sa svake strane. Primio me dobroćudni kapetan Tiho Janjić koji će godinu i nešto dana kasnije poginuti na Dubištu kod Goražda samo par kilometara dalje od mjesta na kom smo se nalazili komandant Gušić i ja.
Tih nekoliko dana prve linije Treće Nevesinje puške, kako su kasnije nazvali Mitrovdansku ofanzivu, zauvijek će me vezati za ove hrabre gorštake. Biće mi zamjereno da sam favorizovao Nevesinje, ali reportaža o toj bici objavljena u „Pogledima” ni u jednom segmentu nije glorifikovala bilo koga već je autentični zapis viteštva jednog cijelog naroda, uključujući i civile, žene i starce koji su sa puškama na ramenu grabili preko Grepka ka prvim linijama odbrane. Epilog dramatičnih šest dana i noći bio je 43 poginula i 210 ranjenih Nevesinjaca. Što je ogroman broj ali je prava sreća što nije višestruko više ljudi stradalo s obzirom na intezitet borbe, koncentraciju ustaške artiljerije i brojčanu nadmoćnost snaga pod komandom general bojnika Janka Bobetka, komandanta Glavnog stožera Hrvatske vojske.
Piše: Mišo Vujović
Izvor: Fejsbuk stranica autora
Koja kolčina nadmenosti, čoveka koji želi da prikupi slavu hrabrog komandanta Krsta Đerića. Nijednom ga ne pomenu a ostade živ. Muka mi je od ovoga. Sramota. Kristina BG.
Krsto Đerić, tada potpukovnik je bio komandant nikšićkih rezervista tokom borbi u Konavlima. Nakon toga je bio na mostarskom ratištu sa tadašnjom 13. nevesinjskom brigadom JNA dok se JNA nije povukla iz doline Neretve. Predao je komandu Gušiću tokom maja mjeseca 1992.-e i otišao za Crnu Goru. Koliko mi je poznato, a bio sam čitav rat borac N.brigade on nije imao učešća u borbama u Hercegovini nakon maja 1992.-e.
Slučajno vidjeh ovaj tekst, i ne mogu a da ne odgovorim. Krsto Đerić je itekako bio i aktivno učestvovao u Mitrovdanskoj ofanzivi. Ovo pričam kao sudiinik događaja kao niksicka in koji je bio tamo. Za tvoju i formaciju Krsto Đeric je učestvovao i u borbama na Olovu protiv mudzahedina gdje je bio ranjen. I pukovnik Bundalo je ranjen tada. Posle je bio načelnik operativnog štaba u Han Pijesku. Tako da ne pije vodu tvoja konstanta ija junače. Ako ti treba još informacija pitaj slobodno. Niksic vazda!
I bio je komandant Sjevernog logora i komandant Niksicke brigade u Mostaru.
Sjećam ga se sa Heliodroma dok mu je tamo bilo komandno mjesto brigade krajem 1991.-e. Spavao je u ambulanti. U kasnijem periodu ga se ne sjećam. Možda je bio na Olovu ili Han Pijesku, ali u Nevesinju nije. A znam odlično sve komandante brigade (sem onog jednog koji je bio kratko između Gušića i Purkovića) i komandante bataljona. Možda jeste dolazio u nekom svojstvu iz GŠ VRS, ali nije bio dio brigade, a mislim ni H. Korpusa. A što se tiče Nikšićana u Mostaru 1991/92, mogli bi ispričati puno priča o njima, ali nijedna ne bi bila baš pohvalna. Ovo ti piše neko ko je u rat otišao u novembru 1991.-e, a iz njega izašao 1996.-e.
Đerić nikad nije bio komandant Sjevernog logora. To je bio Pantić do odlaska JNA, a nakon toga pokojni Pušara (komandant 10. brigade). Nikšićani i nisu bili u Sjevernom logoru već u Južnom, Heliodromu i Aerodromu. U Sjevernom su bili lokalni rezervisti.
A POSLIJE JE KRSTO DJ PREBACEN NA RATISTE U SIRIJU GDJE JE RATOVAO U BORBAMA PROTIV ISIL-a . AMERIKANCI SU GA ANGAZOVALI OKO NEKIH TAJNIH OPERACIJA , ALI ON ODAN PRAVOSLAVLJU I PUTINU JE TO ODBIO ….
Pa da takvi kao ti kreiraju istinu. Pogledaj tekst „Mitrovdanska podjele u Nevesinju“. To je istina, a ne ovo sa ovima sto sebe isturaju u prvi plan. Ima nas koji drugačije vidimo heroje Mitrovdanske bitke.
Šta je sa kapetanom prve klase borislavom škoro
Cuš „Konavlima“ ahaha e svašta. Teško da si ti bio „borac“ druže. To što si sad napisao veze sa istinom nema.
https://rtcg.files.wordpress.com/2010/10/rat-za-mir-2.pdf
Stranica 122, čitaj i uživaj.
Pa da ali kao komandant 5 crnogorske brigade. Tad ti nije ni bila formirana Nevesinjska brigada. Mislim da ti je Gusic tad bio u Beograd… Ni blizu Nevesinju brale…
Tačno, a kada je front tu stao otišao je za Mostar kao komandant crnogorskih rezervista (nisu svi bili iz Nikšića). Tačno kako sam i napisao. U čemu je problem?
Nevesinjska brigada kojoj je Gušić bio komandant je formirana u junu 1992.-e nakon povlačenja iz doline Neretve ostataka bivše Mostarske i Nevesinjske brigade JNA. Krsta Đerića u tom momentu nema u Nevesinju jer je već ranije otišao za Crnu Goru. Gdje je bio kasnije ne znam, ali u Nevesinju nije obavljao nikakvu dužnost. Prema tome, za vrijeme prvog i drugog Mitrovdana ga nema i to je jedino bitno za ovu priču.
Što se tiče njegovog borbenog učinka u Mostaru od decembra 91 do maja 92, toliko je da ga se niko i ne sjeća. Rezervisti koje je on vodio su bili više pijani nego trijezni, a kada je počelo njihovo povlačenje samo su gledali šta će opljačkati iz Bišća polja. Niko ih po dobru nije zapamtio.
Vidim da si ostrascen pa pričaš o čovejeku kojeg ne poznaješ. Jak si mi ti junak kad ovako blejis a nidje veze sa istinom u tome što zboris. Shvatam da sa tobom polemike nema. Završavam polemiku sa tobom. Eno pa prati šta se događa u Nevesinju večeras. E da i hvala na lijepim riječima za nas niksicane koji smo krvarili po Hercegovini.
Junaci su Zoran Janjic, Ilija Tamindzija, Avdalovic ahaha e moje Nevesinje…
Junaka je puno, ali su zaboravljeni.
Pokojni Rade Radović i njegovi dobrovoljci, pukovnik Zoran Purković, ekipa Ćićoline i Čova, Tiho Janjić, pokojni Mile Marić, vojna policija, pokojni Šakota… Nečija bi lista bila drugačija jer se svi drugačije sjećamo.
Junaci su svi oni koji su išli na položaje više gladni nego siti, više goli nego obučeni. Danas su svi oni zaboravljeni, a Ilija Tamindžija i takvi kao on su u prvim redovima.
Novica Gušić nije bio najbolji strateg i taktičar, ali je imao visok ugled i bio je pošten. Zoran Janjić je uradio što je mogao da od zaborava otrgne brigadu svojom monografijom. Nije idealna, ali je jedino što je vrijedno o njoj napisano.