O gradskim česmama moglo bi se dosta toga reći i napisati. Trebinje je još 1890. godine dobilo javnu česmu. Na gradskoj pijaci podigli su je mještani kao spomenik u znak zahvalnosti Đuru baronu Babiću, austrougarskom oficiru, rodom iz Like. Iako nije bio arhitekta, projektovao je urbani centar Trebinja. Sve protekle godine česma ima praktičnu namjenu. U njoj ima dovoljno vode da se svaki putnik-namjernik napije. Da se, posebno ljeti, umorni prodavači i kupci sa tezga osvježe hladnom vodom. Da se tu, na pijaci, opere kupljeno voće. Pored česme nešto prezalogaji. I kameni, okrugli plato oko česme ima namjenu. Na njemu se često izlaže roba. Nudi kao na nekoj većoj tezgi. Na česmi su se kvarile i mijenjale slavine. Cesma opstajala.
Još jedna česma u gradu ima značaj. To je ona preko puta parka. Ispod zidina Starog grada. Postavljena je tu tridesetih godina prošlog vijeka uz pomoć pjesnika Jovana Dučića. Nju krase mermerna glava i drugi ornamenti koje je pjesnik donio iz Italije. Zbog toga je, vjerovatno, i nazvana „Rimska česma“. Ona se jednom „selila“ u Stari grad. Među zidinama ostala do posljednjeg rata, kada je oštećena. Vraćena je na mjesto gdje je postavljena prije više od osam decenija. Ispod razgranate krošnje žalosne vrbe.
Priča se da se pored nje, kada bi navraćao u Trebinje, Dučić sastajao i razgovarao sa uglednim građanima. Možda je tu dobijao i po neku inspiraciju za svoje stihove.
U gradu imaju i dvije česme ispred vjerskih objekata. Jedna je od crvene opeke, sa kamenim krstom na vrhu, na ulazu u Sabornu crkvu. Druga, manja, kamena, pored Careve džamije u Starom gradu. Iz njihovih slavina teče bistra i hladna voda.
U nekim dijelovima grada stoje kao zaboravljeni monumenti kamene i betonske česme. Odavno nemaju praktičnu namjenu. U Kršu, skalinima godinama prolazim pored česme sa kamenim koritom. Sjećam se, oko te česme nekada se uveliko „odvijao“ život tog kvarta. Većina kuća u Kršu tada nisu imale vodu za piće. Mještani su je nosili sa česme. Na njoj često prali i ispirali veš. Ljeti, ponekad, na česmi se i kupali. Sa i oko nje često bi se čuo žamor. Svađe i prepirke.
I na izlasku iz grada, u Zasadu, na zidu ispod kuće Resulovića, još se može vidjeti betonska česma, bez slavine i vode. Mještani tog kvarta, u blizini grada, po povratku iz vrtova i vinograda u Trebinjskom polju, na česmi bi gasili žeđ. Prskali se vodom po uzavrelom tijelu. Prali alat s kojim su radili u polju. Slična česma (njeni ostaci) uočljiva je na kamenom zidu, pored puta više zgrade Šumske uprave. Ispod nekada kuće trgovca Jova Tupanjanina, kasnije porodice Benderać. Vraćajući se sa stočnog pazara i pijace, ljudi sa Moska, Ljubomira, Dubočana, Vrbna… na toj česmi tražili su osvježenje za sebe i svoje umorne konje.
I na staroj Željezničkoj stanici, blizu nekadašnjeg ulaza na peron, stoje ostaci kamene česme. Sa nje su godinama vodu pili putnici iz „ćira“, žedni i pomalo garavi. Dok voz stoji na putu prema Bileći ili Humu? Iskakali bi iz vagona sa flašama i raznim posudama da natoče vodu.
U sjećanju mi je ostalo jedno ljetno veče početkom pedesetih godina prošlog vijeka. Zatekao sam se na stanici kada se na peronu zaustavio voz sa vagonima za stoku, koje su zvali „hajvan vagoni“. U okviru manjih prozora sa gvozdenim rešetkama, nazirala su se mršava, blijeda lica ljudi. Sa nekom čežnjom u očima gledali su u staničnu česmu iz čije je slavine tekla voda. Sigurno su bili žedni a i gladni. U tim vagonima bili su „informbirovci“ koje su do zuba naoružani stražari sa vučjacima odvodili u susjednu Bileću. Iako je prošlo toliko godina, taj mi je događaj do danas ostao tako upečatljiv!
I fontana, u praktičnom smislu česma, u ulici J. Dučića, u centru grada, itekako izaziva pažnju. Posebno je atraktivna u ljetnim mjesecima, kada je u gradu dosta gostiju sa strane. Mnogi turisti tu se napiju vode. Slikaju se za uspomenu iz grada na Trebišnjici. Gosti koji sjede ispred restorana pored fontane imaju priliku da zapaze sve šta se dešava na toj česmi.
Posebno je za njih interesantno kako jedan Trebinjac, akademski obrazovan, svakog podneva pije vodu sa česme. Tako je među gostima nastala, moglo bi se kazati, ova anegdota: Gosti misle kada dotični pojede obilan i mastan ručak, direktno podmetne usta ispod mlaza vode i obilno se napije. Kada je ručak „dijetalan“, prvo opere ruke pa iz njih kratko pije vodu. Često i gosti sa okolnih stolova sa praznom čašom odlaze do česme da natoče vodu. Ona je za njih hladnija i navodno „ukusnija“ od one sa ledom ili bez njega, koju im konobari serviraju uz kafu ili neko drugo piće.
Ljubiša Anđelić / Leutar.net
Foto: Trebinje Tour Guide
Be the first to comment