Pamtim taj osjećaj iz djetinjstva, osećaj da iza posljednjeg školskog dana čeka blažena praznina ljeta. To je ono što sam najviše voljela – praznina. Nije da nismo ništa radili tokom ljeta, radili smo mnogo toga. Ali, smišljali smo stvari usput. I bilo nam je sasvim lijepo.
Omanula sam kao roditelj. Nemam ljetnjih planova za svoju mlađu djecu.
Starija djeca rade. Ali ona od 13 i 8 godina, koja su u fazi kada se stiču akademska znanja i vještine (ako vjerujete onome što svi pričaju), ne rade ništa. Nema kampa. Nema obogaćujućih aktivnosti. Nema posebnih putovanja. Dobro, svakog ljeta na dvije nedelje iznajmljujemo kuću na moru, ali nisam ništa posebno tamo isplanirala za njih. Ja ću čitati knjige.
Kada stigne septembar, moja djeca će biti ona pocrnila, sa prljavštinom ispod noktiju i malo gluplja od svih ostalih. Osim ako se mjeri sposobnost recitovanja epizoda Sunđer Boba, pucanje iz vodenih pištolja ili izgradnja kuća u Majnkraftu, u čemu će zablistati.
Mogla bih da kažem da je to zato što sam pristalica neorganizovanog provođenja vremena, ohrabrivanja djece da slušaju svoju unutrašnju muzu, osmisle sopstvenu zabavu i nauče se snalažljivosti. Ali nije to u pitanju.
Jednostavno sam premorena. Ovo je bila duga godina. Prilično sam oduševljena što smo do kraja školske godine uspijevali da ih svako jutro ispratimo u školu u relativno čistoj odjeći, sa urađenim domaćim i sa novcem za užinu.
Organizovanje ljeta bilo je prosto previše, kao i pomisao na to da se djeca i dalje svakog jutra ispraćaju obučena u relativno čistu odjeću i opremljena sa svim neophodnim stvarima. Pošto nemamo problem oko čuvanja djece – jedno od nas je obično kući – nismo to ni uradili.
Ni djeca nisu bila stvarno zainteresovana da nešto rade. Iznijela sam im radne ideje, doduše bez previše entuzijazma, ali se ni oni nisu zagrijali. Mogla sam da ih natjeram da negdje idu, ali, budući da sam upravo platila za dvije pripreme za koledž, ideja da trošim novac na nešto što ne žele zaista da rade djelovala je glupo.
Svi smo odbrojavali dane do kraja škole. Pamtim taj osjećaj iz djetinjstva, osjećaj da iza posljednjeg školskog dana čeka blažena praznina ljeta.
To je ono što sam najviše voljela – praznina. Nije da nismo ništa radili tokom ljeta, radili smo mnogo toga. Ali, smišljali smo stvari usput. I bilo nam je sasvim lijepo.
Čudim se nekad koliko su se stvari promijenile. Danas se više ne traći ni jedan trenutak. Moj osmogodišnjak došao je kući sa kalendarom punim matematičkih zadataka koje treba da rješava svakog bogovetnog dana tokom ljeta, kao i sa ljetnjim spiskom lektire. Dobio je i pismo u kome se roditeljima objašnjava da su ti zadaci od ključne važnosti, ukoliko ne želimo da dijete tokom ljeta izgubi akademski nivo. Da, zato što je to jedino važno u životu: akademski napredak. Kada smo počeli tako da razmišljamo? Šta se desilo sa zezanjem? Da li današnja djeca zaista više postižu? Ne vjerujem.
Vrlo je moguće da će mojoj djeci biti dosadno. Zapravo, prilično sam u to sigurna. Sjećam se i da je meni bivalo dosadno tokom tih praznih ljetnjih dana. Ali, dosada nije sasvim loša. Ona vas ponekad natjera da oslušnete tu unutrašnju muzu, osmislite zabavu i naučite da se snalazite. Takođe, ona može da vas navede da školu doživite kao daleko zabavniju, nešto zbog čega se vrijedi potruditi kad se ljeto završi.
Ali, sada zvučim kao neko ko želi da se opravda za svoje ponašanje, što ne bi trebalo da radim. Imam pravo na lijenost i na ludačku potrebu da život bude malo manje komplikovan. Kad stigne septembar, moja djeca će biti među onima koji su zaboravili nešto matematike, koja nisu uznapredovala u nekom sportu niti naučila kompjutersko programiranje, dizajniranje zgrada ili neku drugu vještinu koja će dobro izgledati u njihovom CV-ju. Njihovi sastavi na temu “Šta sam radio ovog ljeta” biće dosadni.
Da, omanula sam. Ali svi ćemo se odmoriti. I značajno popraviti raspoloženje.
Piše: Kler Mekarti
Izvor: Hafington Post
Be the first to comment