Kako funkcionišu mafijaške države – kvazisistemi

Postavio sam sebi pitanje kako kvazisistemi, koji po svojoj suštini ne mogu funkcionisati, ipak fukcionišu i opstaju? Odgovor je jednostavan i jasan:

U kvazisistemima (jedan od njih je parlamentarna demokratija i višestranačje) ne egzistira jedan sistem, već najmanje dva:

Prvi je javni ili oficijelni i on ima ulogu da glumi demokratiju, zaštitu tzv. ljudskih prava i sloboda, simulaciju ustava, jednakih prava za sve i on hrani propagandnu mašineriju za naivne i neupućene, sa kojom uspostavljaju virtuelne ili lažne realnosti i istine.

Drugi sistem je tajni, koruptivni ili mafijaški, koji fukcioniše po dobro ustaljenim pravilima građenim hiljadama godina, u kojem nema nikakve demokratije i nikakvog prava i u kojem važi pravo jačega.

Prvi je oficijelna država, do koje oni koji ju vode ne drže ni kao do lanjskog snijega (simulacija države), a drugi je u stvari ‘stvarna’ država ili kako se to u najnovije vrijeme naziva ‘duboka država’. Dubokom se zove iz razloga što je duboko pod zemljom u podzemlju.

Ova druga država je savršeno organizovana, ali u korist 1% ili 2% ljudi u određenoj državi, a na štetu preostalih 98% ljudi. Ona ‘izdržava’ prvu ili oficijelnu državu samo onoliko koliko je potrebno da ova druga nesmetano fukcioniše (da što duže traje), jer je to garancija da će se duboka država duže ‘razvijati’ (ovo ‘razvijati’ čitati kao bogaćenje malog broja ljudi).

Oba podsistema (oficijelni i duboki) po svojoj suštini su suprostavljeni i nekompatibilni, održavaju se na silu ili medijskom virtualnom realnošću i virtualnom istinom. Taj ‘brak’ na kraju se uvjek raspada, manje ili više tragiično, ali još u toku raspada (raspad skoro uvjek izazviva svađa između dvije bande u dubokom sisitemu), sistem duboke države brzo prelazi u drugi oblik (drugu organizaciju), koja je prilagođena novim uslovima i sa njom počinje graditi novi oficijeni sisitem, ne odustajući od svog glavnog cilja da nastavi narod pljačkati.

Da bi ovo lakše razumjeli i bolje vidjeli potrebno se okrenuti oko sebe, malo bolje pogledati i sve se raspoznaje kao da je na dlanu.

Evo, npr. partije i izbori, tzv. demokratski višestranački izbori: Duboki sistem je tu tačno definisao tarife, zna se koliko košta neko ‘izabrano’ mjesto u državnoj službi. U vrtnji su velike pare i sve su koruptivne, sive i prljave, nema države na svijetu u kojoj taj sisitem ne fukcioniše. Oficijelna država na taj korupcionaški ‘tarifni’ sistem zatvara oči, mediji na tako zatvorene oči stežu crnu maramu, a cijeli narod zna da se radi o ‘javnoj tajni’. Duboki sisitem na taj način uspostavlja svoju potpunu kontrolu nad oficijelnim sistemom.

Oficijelna država bi mogla jednim potezom da riješi taj problem na taj način što bi tako već uspostavljeni ‘tarifni sistem’ (koji u ilegali odlično fukcioniše) učinila javnim (zakonskim) i tako uspostavila svoju kontrolu nad njim, u interesu naroda.

Drugi primjer je definisanje ciljeva i parametara (razvojnih i svakih drugih).

Duboki sisitem ima takve ciljeve i parametre uspostavljene ranije (prije izbora ili odabira) i svaki izvršilac u tom sistemu tačno zna koje rezultate mora postići u odrđenom vremenu (koliko opljačkati, koga, na koji način itd.). Suprotno tome, izvršioci u oficijelnom sisitemu nemaju nikakve ciljeve ili parametre koje moraju dostići, pogotovo nemaju takve zadatke prije nego budu izabrani, a odgovornost za vršenje državne službe je razvodnjena i relitivizovana.

Na taj način oni zapravo odmah postaju ‘članovi’ ili izvšioci duboke države i praktično na taj način duboka država preuzima pod svoju upravu oficijelnu.

U svakom drugom segmentu oficijelne države (investicije, zdravstvo, školstvo, socijalna zaštita, odbrana, privreda, finansije itd.), ukoliko se bolje pogleda, uočiće se prisustvo duboke države ili podzemne države. To je jasno vidljivo u svakom organizacionom nivou oficijelne države, od najmanjeg komunalnog problema na lokalu do nivoa države.

Ovaj slučaj u Austriji nije ništa novo. Isto ili slično je u Americi, Rusiji, u svakoj drugoj državi u kojoj ‘caruje demokratija’.

Ovo je moj poklon Novostandardovcima, da im teoretski razjasnim uzroke državnih lopovluka svih vrsta, pa da im to bude jasnije i bolje objašnjeno nego što bi im to razjasnilo stotinu politikologa u stotinu knjiga, jer ja sam inžinjer koji zna misliti svojom glavom i to je velika razlika.

Najveći broj ljudi u jednoj državi ne pripada ni jednom od dva nabrojana podsistema, ili pripadaju formalno (radnici, seljaci, učitelji i drugi sitni službenici). To je onih 98%, oni su izvan ciljeva jednog i drugog opisanog podsistema i nevažni su. Oni mogu biti važni u sistemu koji se zove Plan i u kojem podsistema nema. Da bi imali Plan i da bi u njemu bili važni ljudi trebau ovo znati što sam napisao. To je dovoljno za početak.

Autor: DND / Zeka Popović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.