Kad bi ajkule bile ljudi…

“Kad bi ajkule bile ljudi”, upita gospodina K. kćerkica njegove gazdarice, “da li bi bile pristojnije prema malim ribama?”.

“Sigurno”, reče on.

“Kad bi ajkule bile ljudi, sagradile bi za male ribe u moru ogromne sanduke, pune svakojake hrane, kako od biljaka tako i od životinja. Vodile bi računa da voda u sanducima bude uvijek svježa i, uopšte, primjenjivale bi razne sanitarne mjere.

Kad bi, na primjer, kakva ribica povrijedila peraje, smjesta bi joj uvile zavoj da ne umre ajkulama prije vremena. Da se ribice ne rastuže, s vremena na vrijeme priređivale bi se velike vodene fešte, jer vesele ribice imaju bolji ukus od tužnih.

Bilo bi u tim golemim sanducima, razumije se, i škola. U tim školama bi ribice učile kako se pliva u ajkulinim čeljustima. Bila bi im, na primjer, potrebna geografija, da bi mogle pronaći velike ajkule koje se negdje lijeno izležavaju.

Glavno bi, razumije se, bilo moralno obrazovanje ribica. Predavali bi im da je za ribicu najljepša stvar kad se ona radosno žrtvuje, i da sve one treba da vjeruju ajkulama, prije svega kad ajkule kažu da će se pobrinuti za njihovu ljepšu budućnost.

Ribicama bi se objašnjavalo da im je ta budućnost osigurana samo ako budu poslušne. One bi se morale čuvati svih niskih materijalnih, egoističkih i marskističkih sklonosti, i smjesta bi morale prijaviti ajkulama ako bi neka od njih pokazivala takve sklonosti.

Kad bi ajkule bile ljudi, one bi, naravno, između sebe vodile ratove da bi osvajle tuđe sanduke i tuđe ribice.

Ratove bi vodile njihove sopstvene ribice. Ajkule bi učile svoje ribe kako je između njih i riba drugih ajkula ogromna razlika. Male ribe su, objavljivale bi ajkule, kao što je poznato, nijeme, ali one ćute na sasvim različitim jezicima, pa se s toga nikako ne mogu razumjeti. Svakoj ribici koja bi u ratu u b i l a nekoliko drugih neprijateljskih ribica koje ćute drugim jezikom prikačile bi po jedno malo odlikovanje od morske trave i dodijelile titulu heroja.

Kad bi ajkule bile ljudi, bilo bi kod njih, razumije se, i umjetnosti. Bilo bi lijepih slika na kojima bi zubi ajkula bili naslikani divnim bojama, njihove čeljusti kao prekrasni zabavni parkovi po kojima se može divno trčati i igrati.

Pozorišta na dnu mora prikazivala bi kako herojske ribice oduševljeno plivaju u čeljusti ajkula, a muzika bi bila tako lijepa da bi male ribice uz te zvuke, s orkestrom na čelu, zanesene i uljuljkane u ne može biti prijatnije misli, u čitavim jatima ulazile ajkulama u čeljusti.

Pa i religije bi bilo, kad bi ajkule bile ljudi.

Ona bi propovijedala kako male ribe tek u utrobi ajkula počinju da žive pravim životom. Uostalom, kad bi ajkule bile ljudi, više se ne bi vjerovalo da su male ribe, kao što je to sada, jednake. Neke od njih dobijale bi položaje i bile postavljane iznad ostalih.

Čak bi one malo veće smjele proždirati manje. To bi ajkulama samo prijalo, pošto bi onda i one češće dobijale veće zalogaje. A veće ribice, na položajima, starale bi se za red među malim ribama, postajale bi učitelji, oficiri, inžinjeri za gradnju sanduka itd.

Ukratko, tek onda bi uopšte i bilo kulture u moru, kad bi ajkule bile ljudi”.

Bertolt Breht, između 1920. i 1950. godine.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.