Tajkuni i država (kratka istorijska lekcija)

Najveći dio poslovne elite je u zatvoru. Hapšenje su izbjegli samo oni koji su se slučajno zatekli u inostranstvu ili su na vrijeme opomenuti da se hapšenja spremaju. Riječ je o Južnoj Koreji neposredno poslije državnog udara koji je 16. maja 1961. godine izvršila vojna hunta predvođena generalom Park Čung Hijem.

U periodu koji je prethodio državnom udaru, Južna Koreja je bila u ekonomskom smislu propala država, na samoj ivici gladi i socijalnog beznađa, država bez samopouzdanja i samopoštovanja, ogrezla u korupciji i nekompetentnosti političara i državne administracije.

Jedna od prvih mjera vojne hunte bilo je sveobuhvatno socijalno čišćenje i razbijanje koruptivnog saveza biznisa i politike. Proces je započeo happšenjem krema poslovne elite (51 tajkun) pod optužbom za nelegalno bogaćenje. Njihov boravak u zatvoru nije trajao dugo, tek nekoliko nedelja, i već 30. juna su svi pušteni – uz jedan, ne baš trivijalan uslov. Svi su potpisali ugovor sa državom u kome su se obavezali da će svu imovinu dati državi kada i ako to bude potrebno za nacionalnu obnovu. Istu izjavu su potpisali i tajkuni koji su se zatekli u inostranstvu. Prijetnja konfiskacijom i nacionalizacijom imovine služila je kao moćna disciplinska i kontrolna mjera.

Lokalni tajkuni su (sve do vojnog udara) svoje bogatstvo i moć gradili u poslovima sa državom, tamo gdje država može arbitrarno davati i uskraćivati, poklanjati ili prodavati ispod cijene, namiještati tendere itd.. Tajkuni su se bavili građevinarstvom i nekretninama, finansijama i trgovinom. Proizvodili su tek ponešto što nije zahtijevalo visok tehnološki nivo, pa i to samo za domaće tržište. Tajkuni nisu ništa izvozili i nigdje se nisu susretali niti odmjeravali sa inostranom konkurencijom. Kako bi to rekao bivši guverner NBS u srpskom kontekstu, oni nisu bili u stanju ni peglu da proizvedu, mada su proizvodili bogatstvo za sebe.

General Park je preko noći promijenio pravila igre i napravio je strateški ekonomski sporazum koji je počivao na štapu u šargarepi. Ako žele da ostanu na slobodi i sačuvaju imovinu, tajkuni moraju postati industrijalci, moraju postati izvoznici, dakle svoj preduzetnički dar moraju staviti u službu države, njenog privrednog razvoja i njenih strateških ekonomskih interesa. Njihovo bogatstvo tada neće smetati nikome. Naprotiv, država će svojim mjerama agrresivno stimulisati njihovo jačanje i bogaćenje.

General Park, tvrdi nacionalista, nije svoju državu vidio kao ekonomsku koloniju kojom vlada strani kapital, niti je u stranim investicijama vidio veliku vrlinu. Južna Koreja je odredila strateške grane koje želi da razvija, a svoje tajkune je prisiilila da budu nosioci tog razvoja[1]. General je više volio da ekonomijom dominira domaća elita, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ih u slučaju problema i nesuglasica može sillom natjerati na poslušnost. Država je više voljela da demonstrira svoju moć i pragmatičnost, nego jalovu osvetoljubivost ili pravdoljubivost.

Tim činom je započelo industrijsko podizanje Južne Koreje i fantastičan ekonomski rast koji nije došao preko noći i koji je planiran i strateški usmjeravan. Jedan stub tog fantastičnog uspjeha je činila sposobna, pažljivo birana administracija u kojoj je vladala gotovo vojna disciplina[2]. Drugi stub su činili lokalni tajkuni. Od 1961. godine do danas, Južna Koreja je prevalila ogroman put i postala industrijska i ekonomska velesila. Od nacije koja nije umjela da napravi ni peglu, postali su nacija koja je u samom tehnološkom svjetskom vrhu.

Ova kratka priča iz ekonomske davnine uči nas da su tajkuni svuda isti, i da uvikek idu linijom lake zarade, kada i ako im je to omogućeno. Karakter, psihologija, mentalitet i etika lokalnih tajkuna ne razlikuju se previše od države do države. Ono što čini razliku jesu različiti karakteri političkih i državnih elita, njihov kvalitet i kapacitet da upravljaju razvojem, da kontrolišu, stimuliše i usmjeravaju svoju poslovnu elitu. Tu počinje, iako se tu i ne završava, priča o ekonomskom uspjehu država koje su od sebe nešto napravile i podigle se iz bijede.

Nebojša Katić

[1] U svom prvom petogodišnnjem planu, general Park je kao strateške grane naznačio proizvodnju vještačkih đubriva, sintetičkih tkanina, cementa, čelika i gvožđa i energetiku.

[2] Državni aparat je temeljno protresen i na kraju tog procesa čišćenja, po raznim osnovama je otpušteno oko 240.000 ljudi, gotovo jedna šestina zaposlenih. To je omogućilo da se kvalitet državne uprave snažno ojača.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.