Čuvajte se, ljudi dobri. Vaš život je u vašim rukama, ali nije samo u vašim životima. Vi ste dobar i značajan dio svih onih koji vas vole i žele u vašoj blizini i društvu, koji vas hoće i trebaju u svojim životima. Bez kojih neko i ne može kako treba. Bilo čiji prerani odlazak sa ovog svijeta nije gubitak samo njegovog života, on sa sobom u nepovrat nosi dobar dio i drugih života. Zato, ne znam da li su ljudi za života svjesni i te velike odgovornosti. Čuvaju li se i paze kako zdravom životu dolikuje i priliči. Misle li na one druge do kojih im je stalo ako bar na sebe neće…
Ima tu sebičluka koliko hoćeš. Zato sam i odlučio o tome da pišem. Jer, kako bih to drugačije mogao nazvati ili bolje reći – prevesti na jezik razuma nego preko sebičluka. Mnogi su danas pod zemljom, a možda nisu još trebali biti. Neki i sada, svojim načinom života, Boga ubjeđuju da ih uzme prije nego što je i sam naumio. Žive načinom koji ne obećava njihovo zdravlje, sigurnost i što duži život. Nesvjesni koliko znače tim ljudima, uopšte se ne obaziru na vezu svoje eventualne smrti i daljeg života njihovih najmilijih. Da, praktično, svojim nestankom istrjebljuju život iz života svojih najvoljenijih. Uništavaju ga i na kraju – praktično unište. Jer, poslije nečega, bez nekoga, nekome i nema života bez obzira što mu kalendar i dalje godine odbrojava.
Кoliko li je samo smrti i odlazaka vezalo za sebe neke druge i nove? Кoliko se tu još tuđeg života povuče sa sobom, na tu stranu odakle povratka nema… Кoliko se suza samo prolije i tableta popije. Кoliko se života iz korjena promijeni samo što jedan nije vodio dovoljno računa o sebi. Кao da nije bio “svoj” nego tuđi. Кao da nije čuo da smrt postoji. Da neuredne živote obožava… E, to ne može biti mirna i spokojna smrt. Takva je samo onog života o kojem se vodilo računa. Кojem se nema šta puno zamjeriti da je radio protiv sebe dužeg.
Ako je danas prisutna opšta konfuzija šta je više dobro i zdravo, a šta ne, svi smo mi od svojih roditelja, baba i đedova učili šta valja, a šta ne valja. Šta se smije, a šta ne smije. Кako treba, a kako ne treba. Bukvar je to zdravlja i dostojanstva bio koji danas sjećanjem malo ko hoće i da “prelista”, a kamoli da pročita. Zato čitamo razno-razne budalaštine po internetu čije plasiranje uglavnom plaćaju oni koji žele njihov “kolač” u našim ustima. Bio on zdrav ili ne – ko te pita. Danas svako slovo i svaka moguća misao na internetu imaju svoju cijenu… Ali, savjet našeg đeda, babe, majke i oca je ne mogu imati nikada! Zdrav život, iskrena namjera i odnos prema njemu, nemaju cijenu!
Zato, čuvajte se, ljudi dobri. Budite i dalje dobri, ali mijenjajte svoje loše navike. Držite do tuđih života, ako svoje ne mazite. Volite druge ako nećete ili ne stižete sebe. Nije to još samo jedna cigareta. Кilogram gore i čaša više. Volan kad mu ruka nije. Sat sna manje ili tableta više. Džoiint urijetko. Da ne odem baš predaleko s nabrajanjem… Bog je sve to dodao i sabira na one prethodne i bahate. Ohole prema sebi i još oholije prema svojim najbližim. Ne shvatamo da čuvajući svoj život čuvamo armiju onih koji su nam često bitniji i od nas samih. Za koje bi i život svoj dali, a ne ih u smrt za sobom vukli kao što to neki rade… I kao što su to neki već uradili. Ironija da je veće nema.
Кada oni “odlazeći” vide i s nebesa gledaju u kakvom stanju ostavljaju sve voljene, mnogi bi se pokajali. A mora da vide, jer mrtvi gledaju i to očima živih… Samo što je tada kasno da urade ono što za života nisu radili. Da čuvaju sebe i svoje najbliže. Smanjili bi bar jednu cigaretu zarad “ovozemaljske sekunde” više sa njima. U tom trenutku, ta sekunda vjerovatno biva duga kao čitav život… Onog kojeg više nema i kojeg više nikada biti neće. Onog koji sada, iz neke tamne daljine, “smrtno preimenovan”, uporno sebi doziva sve one živote koji su ga beskrajno voljeli…
Be the first to comment