Prije nekoliko hiljada godina, dok smo u želji za toplotom smrznuti hodali planetom – slučajno smo otkrili vatru. Prvo smo se zgrijali, a onda namjerno počeli da podmećemo požare.
Dok smo uplašeni od smrrti pokušavali da nađemo napitak besmrtnosti – slučajno smo otkrili barut. Besmrtnost nismo našli, ali smo barutom namjerno počeli da sijemo s m r t. Kada smo naukom počeli da tragamo za odgovorima koji se tiču svijeta u kom živimo – slučajno smo otkrili atome. Prvo smo im razumjeli sastavne dijelove, a onda smo počeli namjerno da ih cijepamo i pravimo atomske bombe.
Sa društvenim mrežama dešava se vrlo slična stvar. Prije nekoliko godina, mala grupa studenata u želji da među sobom na lakši način dijele fotografije, sasvim slučajno napravila je nešto što im je omogućilo lakšu komunikaciju i povezanost. To nešto – nazvali su Facebook. Danas, kada je iz ograda njihovog studentskog kampusa ta benigna ideja mutirala u planetarnog monstruma, mi smo taj Facebook počeli da koristimo za namjernu agrresivnu komunikaciju, uvrede i nasiilje na internetu.
Šta je to što te tjera da nappadaš ono što ne razumiješ? Zašto osuđuješ ono što ne razumiješ umjesto da se potrudiš da prvo shvatiš? Zar je toliko teško naći razumijevanje? Šta je to u čovjeku što ga tjera prije ka osuđivanju nego ka razumijevanju?
M R Ž NJ A
Ono što Srboljub priča o Adnanu više govori o Srboljubu nego o Adnanu. Ono što Adnan priča o Hrvoju više govori o Adnanu nego o Hrvoju. Ono što Hrvoje priča o Srboljubu više govori o Hrvoju nego o Srboljubu.
Kad uhvatiš sebe da pričaš loše o drugima iza njihovih leđa ili po društvenim mrežama, to loše što nabrajaš i primjećuješ u tom trenutku – živi u tebi. Ne u njima. Zanimljivo, zar ne?
M r ž nj a nije impuls koji pokreće, već parazit koji izjeda. M r ž nj a je muniicija kojom oni koji je nose p u c a j u na sebe. Ti sopstvenim riječima, kojima misliš da govoriš o drugima, oživiš sve loše u sebi u stvarnosti u kojoj se trenutno nalaziš. Dok prizivaš u svoj život sve loše što o drugima misliš, oni su negdje drugo, obično dovoljno daleko da ne mogu da te čuju i vrlo vjerovatno žive svoje živote bez znanja šta ti o njima govoriš.
Ono si što jedeš, što čitaš, što slušaš i što gledaš. Ono si što su tvoji prijatelji, ono si što su ljudi koje voliš. S kim si – takav si. Ono si što osjećaš, što činiš i što govoriš. A ponajviše si ono što misliš. Kakve su ti misli – takav ti je život. Ti si rezultat svojih izbora. A da li ćeš biti ž r t v a ili remek djelo sopstvenih izbora – samo od tebe zavisi.
Zato, LUDI ČOVJEČE, umjesto sve te gorčine koju ponekad možda i nesvjesno odlučiš da proliješ po tastaturi – idi i voli nekog i nešto. Grizi se za jezik pa makar ti i otpao svaki put kad hoćeš da opleteš njime u ime m r ž nj e ili z l a, jer na kraju krajeva bolje da ti otpadne jer si ga samom sebi odgrizao i nikog nisi povrijedio, nego da ti kovitla okolo i baljezga povrjeđujući druge.
Prije nego što po internetu počneš da hejtuješ nešto sa čim se ne slažeš, idi provjeri da li si tog dana dovoljno pažnje dao onome koga voliš i onome što voliš. Da li si rekao ljudima do kojih ti je stalo da ih voliš, da li si radio stvari koje voliš, i da li si naglas nabrajao sve ono u čemu uživaš – ili si samo preko toga prešao?
Da li si?
Be the first to comment