Dabogda umro strah od bolesti, od gladi, od manjka novca!

I crkle države koje traže pare da izlječe djecu!

Dabogda se ispraznile čekaonice u bolnicama, a ispunile ulice i parkovi nasmijanim ljudima.

Neka se zatvore kreditni odjeli u bankama i biro za zapošljavanje nek postane biro za uljepšavanje.

Dabogda bez prijatelja ostali oni koji o svojim prijateljima pričaju iza leđa ili ih ostave na cjedilu.

Neka u vazduhu zaleđena ostane svaka ruka koja krene da u d a r i nekog slabijeg od sebe.

Dabogda na svijetu postojala samo ljudska prava na koje ima pravo svako ljudsko biće, a ne samo oni s polnim ili nekim drugim privilegijama.

Dabogda dostojanstvo bilo vraćeno radnicima, a sramota neradnicima. A ne obrnuto.

Dabogda žene od 65+ godina čuvale unučiće ili komšijsku djecu iz ljubavi, a ne da bi prehranile porodice čuvajući male napasti za kojima ne mogu ni da trče. A moraju.

Dabogda šminka, djeca, odjeća ne bile mjera ženstvenosti, a šarene čarape mjera muževnosti.

Prokleti život u kojem umiru djeca, a bebe ostavljaju ispred tudjih vrata.

Proklete države u kojima policija nije zaštita, zdravstvo nije sigurnost, a školski sistem budućnost.

Proklete plate za koje radiš 300 sati i tačno toliko maraka dobiješ.

Ukinite površnost, zlobu, zajedljivost, ljubomoru, bavljenje tudjim životom.

Uvedite brigu o komšiji, lijepe manire, čitanje knjiga i da jedina pljuvanja budu ona u dalj.

Nek oni iz karavana stanu i pomaze pse.
Nek konji ne dižu prašinu.
Nek se svijet sabere.

Ili neka već jednom dođe taj smak.
Ovako više ne ide.

Brankica Raković – Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.