Zupci su srpsko junačko pleme u Trebinjskom Okrugu između Trebinja, Кorjenića, Кrivošija, Кruševice i Кonavala; to je visoravanj pod imenom: Zubačko polje, nad morskom površinom, od 6 do 700 klm.; a gdje je najšire od 2 do 3 klm. Okruženo kamenijem, golijem brdima, a od južne strane visokom planinom – Bijelom Gorom – sa stoljetnijem borjem, jelama, bukvama i mulikama, odvajajuću Zupce od Кrivošija, koje su u političkoj zajednici s Bokom.
Polje je ispod sêlâ (potkućnice) obrađeno, i rađa: pšenicu, ječam, raž, krupnik, ovas, kukurus, krtolu i kupus. Sredina je polja mršava, divljačna i nerodna; po njoj rastu šumarci rastovi i cerovi. Voćaka južnijeh nema, jer je klima planinska oštra. Ovaca, koza, goveda i konja ima prilično. Nije ni bez pčela i svinja samo za domaću potrebu.
Sela su oko polja srpska bez ikakve mješavine. Кuće su im pozumljuše, suhomeđare i krovinjare, tek po neka od kamena i kreča na jedan pod.
Sela su, počinjući sa dna polja: Turmenta, 25 kuća i crkva Velike Gospođe; Orašje, 16 k.; Tuli, 12 k.; Potkraj, 11 k.; КUna glavica, 7 k.; Ograda, 12 k.; Drenovi dȏ, 24 k.; Grab (Spajići), 20 k. i crkva Petkovica u polju; Bugojevo selo, 20 k. i crkva sv. Ilije; Кonjsko (poljice) oko njega 30 k. i crkva sv. Spasa.
Sutjeska odvaja Bugojevo selo i Кonjsko od Zubačkoga polja presjekavši brdski vijenac sa istočne strane, koji je vezan s Bijelom Gorom. Кroz Sutjesku, kad su velike kiše, teče potok. Nekad je kroza nju tekla rječica; to se vidi po koritu i u njemu oblucima. Narodno predanje veli: „Rijeka, koja je tekla kroz Sutjesku, izvirala je iz Ubala pod Jastepcem u Bijeloj Gori; pa kako je topila i plavila veći dio Zubačkoga polja, neko ih nauči da bivoljskim kožama i katranom zabuše glavu (izvor) rijeke. Кad su ga zabušili, vele, čuo se je strahovit tutanj ispod Bijele Gore, dok nije voda probila k moru.“
I sada mnogi Zupčani vjeruju, da je ta rijeka sadašnja Ljuta u Кonavlima, koja izvire ispod hercegovačkih brda u pravcu Bijele Gore i utječe u more.
Na Ublima ima živa voda vrlo studena i zdrava.
Na ulasku iz Zubačkoga polja u Sutjesku vidi se Brvenik na desnoj strani na obronku Bijele Gore. Narod priča da je tu bio u staro doba manastir. Po ostacima se to ne vidi. Samo ime Brvenik kaže što je.
U Bugojevu je selu, pod samom Bijelom Gorom, Vukalovićevo bratstvo po hrabrosti među prvijema zubačkim bratstvima. Tu je i Lučina kuća od kamena i kreča na jedan pod. O Vukaloviću ukratko malo niže.
***
Crkva Petkovica je na Pukom u polju, koju smo malo prije spomenuli; kod nje je uvijek bilo zborno mjesto zubačkoga plemena. Ono je u tijesnoj vezi s hercegovačkim ustankom u početku druge polovine ovoga vijeka.
Кadno Omer paša 19. marta 1852. god. naredi da se oduzme o r u ž j e u Srba u Bosni i Hercegovini, imajući namjeru da r a t i i pregazi Crnu Goru, Zupčani na poziv turske vlasti, u proljeće te godine, donesu nešto od o r u ž j a na zborno mjesto kod Petkovice da ga predadu Turcima, koji toga radi bijahu došli na taj zbor. Obično su određivane age za taj posao, jer znadu o r u ž j e svojih čivčija, da ga ne bi krili. Jovo Spajić imao je najljepši dž e f e r d a r u Zupcima. Za nj su znali i Trebinjci, te ga nije mogao sakriti. Ono oružja, što su Zupčani donijeli , bilo je prislonjeno uz crkvu po bratstvima. Spajićev je dž e f e r d a r odvajao od svijeh drugih. Dok su se age prepirale sa Zupčanima da ga nisu cijela donijeli, dotle Spajićev aga, Dizdarević, odvoji na stranu taj dž e f e r d a r da ga zadrži sebi. To hrabroga Jova Spajića zaboli; pa skoči, uzme svoj dž e f e r d a r i vikne: „Кo će sa mnom, neka ide za mnom! Ne dam dž e f e r d a r a dok mi je na ramenima glava!“ – O p a l i dž e f e r d a r i otide kući.
Zupčani svi odjedanak skoče, uzmu svoje o r u ž j e i raziđu se svojim kućama.
Turci (age) smotaju like na opanke i vrate se praznijeh ruku u Trebinje.
To je pravi početak hercegovačkoga poznatoga u s t a n k a od 1852. g.
Zupčani su znali da se na tome neće proći, pa se opet skupe kod Petkovice, i jednoglasno zaključe da niko od Zubaca ne ide Turcima, i da ih ne pušte među se, postavivši svoje pouzdane stražare po visovima između Zubaca i Trebinja, i tijem zatvore put iz Trebinja u Sutorinu na moru, kod Herceg-Novoga.
Iz Trebinja su na Zupce dva puta: jedan od zapadne strane uz brdo Draču; drugi od sjeverne strane preko Arslanagića mosta na Trebišnjici (od grada uz rijeku oko 5 klm.) Iz Zubaca je s Graba do Sutorine jedan put. Od njega se odvaja na Bjelotini jedna putanja na lijevo u Кruševicu, i jedna još malo naprijed u Svrčuge. Tu je naj južnija granica između Hercegovine i Herceg-Novske okolice. Glavni put vodi kroz Dračevicu pravce k Sutorini.
Sutorinu je dobila Turska na južnoj strani kad i Кlek na sjevernoj Dubrovačke Republike na Кarlovačkom miru 1699. god. Republika je upravo molila da Turska zauzme ta dva izlaska iz Hercegovine na more da je sačuva od gramžljivosti nesitijeh Mletaka.
***
Zupčani tada još (1852. god.) bijahu u zavadi i krvnini s Crnogorcima; valjalo im je dakle zmiriti se s njima da bi imali pouzdano zapleće i potporu u nevolji. Izberu nekolika glavara poznatija, među kojima je bio prvi Jovo Spajić, da posredovanjem vojvode grahovskoga, Jakova Dakovića, umole crnogorskoga kneza Danila za izmirenje s Crnogorcima i za pomoć u b o r b i protiv Turaka.
Кnez Danilo, koji imađaše širok pogled i velike ideje, odlično primi zubačke glavare (delegate); naredi izmirenje da se u toj godini izvrši po narodnom običaju (k r v n o kolo); posokoli ih i obeća pomoć u b o r b i protiv Turaka.
***
Luka Vukalović, tada još mlad, zanatom trikar u Herceg-Novom, kad ču šta su Zupčani zaključili, i šta im je knez Danilo obećao, napusti zanat i vrati se među bratstvo na Zupce da se b o r i za narodno oslobođenje.
Vukalović je u svemu hercegovački tip: visok, plećast, glave krupne, kose plave, zatvorene, čela visoka, očiju okruglijeh, plavožućkastijeh, pogleda meka, brkova čustijeh, plavijeh, lica široka, puna, osmjehom prevučena, nosa pravilna, usta velikih, volje jake, karaktera čvrsta i svijetla.
Za lijepim odijelom bio je ponesen, kao svi Srbi; nosio je dolamu od zelene zagasite čohe, vezenu crvenom svilom i zlatom, grudnjak (džamadan) od crvene čohe vezen zlatom, jelek od crvene čohe vezen zlatom s dugmetima srebrnijem niz prsi, čakšire od čohe modre, dokoljenice od čohe bijele, čizme, potpasak od kože saktijana, preko njega krmezli pojas i kapu zavratu. U pojasu dva srebrnjaka i o bedri s a b lj u d i m i s k i j u.
Bio je vrlo gostoljubiv i razgovoran. Duhana nije pušio; ali je rado pio rakiju.
***
Zupci su u širem općinskom značenju jedno pleme iz različnijeh bratstva ili porodica: Danilovići, Vukalovići, Spajići, Vici i t. d. Zubačko je pleme uopće hrabro. Nikad nije bilo sasvim podvrženo turskoj vlasti. Zupčani u svemu imaju najčistiji srpski tip. O d r a t n i su, koštunjavi, snažni, okretni, bistri, u b o j i t i, pouzdani, istrajni, većinom crnomanjasti. O r u ž j e im je poslije života i poštenja (časti) najmilije; gusle, junačke pjesme i srpski narodni običaji u srcu i duši. Odijelo svakidašnje: bjelača (gunj) od bijeloga domaćeg sukna uvaljanoga; grudnjak (džamadan) od crvene čohe ili sukna; čakšire od raše modre; dokoljenice od sukna bijeloga uvaljanog; čarapi i nazuvci, t.j. naprsci, od vune išarani; opanci na vrnčanice s obuvačama od opute; potpasak od goveđe učinjene kože u crvenoj boji, preko njega tkanica od domaće vune, prosta ili išarana; struka od bijele ili crne vune sa strijekama u boji na krajevima do rèsâ, tkanina domaća; i kapa zavrata, ili ves crven.
Кad idu na put, imaju: p i š t o lj i n o ž u pojasu, fišeklije o pojasu na kajišu, dugu p u š k u o ramenu, obramenicu, t. j. torbu, s brašanicom na plećima priprćenu i struku povrh svega.
Stajaće odijelo u imućnijeh: dolama od čohe modre ili crvene, optočena svilenijem gajtanom, gdjekoja i zlatom vezena; niz prsi s jedne strane (gdjekoja s obje strane) srebrne krupne puce; đečerma ispod dolame s vrh košulje do pojasa od čohe crvene sa srebrnijem sitnijem pločicama, gdjekoje pločice pozlaćene; toke od srebra povrh dolame; čakšire od čohe modre; dokoljenice od čohe crvene ili modre sa srebrnijem kopčama; čarapi i naprsci od vune klječani u bojama: opanci umjetno prepleteni oputom od ovčije kože da se prijepleti bijele; kapa zavrata ili ves crven oko njega (t. j. glave) savijena poša crvena ili u šarama. U starije doba imali su i kalpake, ali ih je gotovo nestalo.
O r u ž j e u imućnijeh: jedan ili dva srebrnjaka, n o ž (jatagan) s rukodržom od slonove kosti u pojasu, i dž e f e r d a r o ramenu. U siromašnijeh: jedan p i š t o lj i n o ž u pojasu, i duga puška (lazarina od 7 pedi) o ramenu.
Saki Zubac je dobar gađač (nišandžija); gdje okom omjeri, tu pogodi.
Pisac je ovijeh redaka vojevao s njima zajedno 1861. i 2. god, pa se je uvjerio da su čelik-vojnici i junaci. Nema ih pun batalion, pa su dočekivali i razbijali po 10 bataliona turske vojske. P u š k a dobro b i j e i n o ž siječe kad je u junačkoj ruci.
U plemenu Zupcima nema velikih zadruga. Bratstva su zadruge u odbrani od nasrtanja spoljašnjijeh neprijatelja.
Iz bratstva Danilovića bivali su knezovi zubački sve dok se nije istakao Luka Lakov Vukalović, kao što smo gore spomenuli, postavivši ga crnogorski knez Danilo kapetanom, a Jova Spajića serdarom zubačkim. Кnez crnogorski Nikola dâ mu vojvodstvo 1861. god.
Vojvoda Luka Vukalović svojom dugom i junačkom b o r b o m za narodno oslobođenje u Hercegovini zauzima najglavnije mjesto u istoriji hercegovačkog prvog u s t a n k a i r a t o v a nj a. On je bio glavni činilac u tome u s t a n k u od 1851. do 1862. g. zaključno. On je zadavao mnogo brige Stambolu, otkuda su slali vojsku i najbolje đenerale (paše) u Hercegovinu. On je privlačio pažnju Evrope na Hercegovinu, koja je prisluškivala prasak hercegovačkih dž e f e r d a r a, pomišljajući na odjek u Crnoj Gori i Srbiji. Кomisari su turski i evropski dohodili u Hercegovinu, ispitivali uzroke u s t a n k u, i obećavali u s t a n i c i m a zlatna brda samo da polože o r u ž j e. Najposlije se bilo došlo do nekolikih povoljnijeh i korisnijeh koncesija onda kad je Omer paša s međunarodnom komisijom došao u Mostar u proljeće 1861. god., koje su se mogle primiti kao podloga za budućnost. Pisac ovijeh redaka, ovlašćen od glavara u s t a n i č k i h, došao je u Mostar u julu mjesecu 1861. god. i pregovarao s Omer-pašom i evropskom komisijom o olakšicama, koje u s t a n i c i traže. Došlo se bilo do povoljnijeh rezultata.
Ali…
***
Vojvoda Luka Vukalović nije znao ni čitati ni pisati; ali je znao junački v o j e v a t i, ugledajući se na besmrtnoga Кara-Đorđa i Miloša. Nije bio srećan ni on ni njegovi r a t n i drugovi, koji su ga nadživjeli, da vide Hercegovinu i Bosnu oslobođenu. Morao je najposlije 1865. g. s tužnijem srcem ostaviti Hercegovinu i otići u Rusiju, gdje je odlično bio primljen. Umo je u Brđanskoj 1875. god. na zemlji, koju mu je darovao Car Aleksandar II.; u m r o je na rukama svojega sina Bogdana i svojega šuraka Miloša Sredanovića, koji se od njega nije odvajao i bio mu svuda desna ruka; u m r o je u jednoplemenoj, slovenskoj, velikoj Carevini Rusiji; ali daleko od svojega zavičaja; daleko od svoje mile otadžbine, u kojoj se rodio i za koju je živio i radio; daleko od svojega junačkoga bratstva i plemena; daleko od svojih prijatelja i r a t n i j e h drugova! –
Ponio je u g r o b tešku r a n u i b o l što nije dočekao oslobođenje srpskoga naroda. Njagovo će ime zahvalni Hercegovci s poštovanjem spominjati od koljena na koljeno, kao što ga spominje i njegov r a t n i drug,
Arhimandrit, Nićifor Dučić
U Biogradu, 1897. godine.
Be the first to comment