BiH, 2017. – U susret praznicima, jedna lijepa vijest. BiH je dobila prvu javnu kuhinju isključivo namijenjenu djeci. Ovo da se radi o lijepoj vijesti je ironija. A to što se tako nešto dešava baš ovdje kod nas i nije više t r a g e d i j a. Samo tuga, pregolema.
Entuzijazam je vladao posljednjih mjeseci u Udruženju altruista “Ruke prijateljstva” iz Lukavca, koje je uz pomoć dobrih ljudi i prijatelja realizovalo ovaj projekat. Da nema svih tih volontera, da nema njihove želje i volje da bez nadoknade pomognu nekome, svijet bi odavno bio grđe mjesto. Sve to, ipak, dobija posebnu dimenziju kad govorimo o BiH okvirima, jer rijetka su mjesta gdje će se neki zvaničnik, koji to nije iz čiste ljubavi, s toliko poštovanja osvrnuti na nečiju borbu da nam djeca ne u m i r u od gladi.
“Danas sam posebno zadovoljan što je počela sa radom prva dječija javna kuhunja u Lukavcu i Tuzlanskom kantonu. Drago mi je da su ovi ljudi, u ovako teškoj situaciji, našli snage i imaju želju i volju da ovo naprave i pomognu djeci”, reče Zoran Jovanović, ministar za rad, socijalnu politiku i povratak u Vladi Tuzlanskog kantona, i podijeli prve obroke gladnoj djeci Lukavca, koja su možda starija, mlađa, ove ili one vjere, nacije, vjeruju u čuda ili Boga, ali su gladna na isti način, jedan jedini mogući, kao i ona u svakom drugom kutku BiH.
Umjesto da ovakve rečenice slušamo dok otvaraju škole, vrtiće, dječija igrališta, dok dijele stipendije ili karte za bioskop, pozorište, za proputovanje Evropom ili kurseve stranih jezika, umjesto da se okupljenoj publici prisutnoj na svakom ovdašnjem komadu teatra apsurda obraćaju zbog nove fabrike, sportske dvorane ili mosta, naši nadležni dobiju priliku da postanu glavna zvijezda otvorenja jedne javne kuhinje.
Tu topla ljudska priča postaje farsa, jer je očito došlo do zamjene uloga, pa onaj što je raspisao scenario u međuvremenu ostane bez potpisa na odjavnoj špici. Jer, kažu da se djeca stide da odlaze po obrok u javnu kuhinju, pa šalju roditelje. Političari se ničega ne stide.
Teška situacija, koju ministar spominje, je situacija u kojoj su mnoga djeca ovdje isključivo zahvaljujući neradu onih koji bi trebalo da se pozabave njihovom budućnošću. Onoj u kojoj će se plodovi njihovog rada mjeriti urađenim, a njihova je jedina briga da brinu o ljudima, a ne hvalospjevom o sreći prouzrokovanom presjecanjem vrpce na vratima jedne javne kuhinje, i to one za djecu.
U BiH svako peto dijete živi u siromaštvu. U tome je ne svojom voljom, a prečesto ni odlukom roditelja. Siromašni su jer su napori iz petnih žila da obezbijede dostajanstveno odrastanje svojoj djeci u nebrojeno primjera osuđeni na propast. Jer nemaju priliku da rade i zarade, jer o njima niko ne brine. A žele djecu, baš kao i mnogi koji to sebi mogu da “priušte”.
“Djeca su osjetljivija na siromaštvo od odraslih. Ono ih lišava materijalnih, duhovnih i emocionalnih resursa neophodnih za preživljavanje, ostvarivanje punih potencijala i potpuno i ravnopravno učešće u društvu. Siromaštvo ugrožava prava djece garantovana Konvencijom o pravima djeteta. Djeca su najugroženija u ranom djetinjstvu kada okolnosti u kojima žive i iskustva oblikuju njihov fizički, psihološki i kognitivni razvoj sa posljedicama koje sežu daleko u budućnost. Deprivacija u tom kritičnom periodu može nanijeti ogromnu i trajnu štetu”, navode iz UNICEF-a BiH.
Počevši od zaostajanja u rastu do neodgovarajućeg obrazovanja, djeca koja odrastaju u siromaštvu često imaju posljedice u odrasloj dobi. Kumulativni uticaj deprivacije na razvoj i pristup prilikama znači da će djeca koja odrastaju u siromaštvu vjerovatno biti siromašna i kada odrastu te da će i svoju djecu odgajati u siromaštvu – začarani krug u kojem nizu generacija djece bivaju uskraćena prava.
“Vidite, djeco, kako smo se lijepo pobrinuli za vas, a isto tako ćemo i za vašu djecu”, reinkarnacija je prisustva ministra Jovanovića na svečanom otvorenju dječije javne kuhinje u svako slično sljedeće naših vlastodržaca.
I šta je pohvalno u tome što smo među stavke po kojima smo prvi u svijetu, ako ne posljednji, zavisi od problema, ugurali i ovu da nam je otvorena prva dječija javna kuhinja, tokom čijeg svečanog otvorenja pojedini plasiraju i fotografije korisnika? Ništa, osim predanosti onih koji su to pokrenuli, svjesni da je oko nas toliko djece koja danas možda neće imati nijedan pošten obrok. Da su ta gladna djeca tu, među nama, u stanu ispod vašeg, u kući do vaše, u susjednoj ulici, možda u školskoj klupi s vašim djetetom sjedi neko dijete koje mašta o sendviču.
“Ljudi su gladni, a to vidimo svaki dan. Dovoljno je pogledati rano ujutro ili kasno naveče kako prevrću po kontenerima, da ih ne bi ko prepoznao”, govore za Lolu iz udruženja “Ruke prijateljstva” i dodaju da postoji incijativa zvaničnika da se uključe, “ali dok se oni uključe djeca moraju jesti, tako da će kuhinja nastaviti da opstaje na dobrovoljnoj bazi”.
Oni svakog dana podijele 100 obroka djeci. Kažu da im ih se toliko javilo i reklo da im treba pomoć. Mališani školskog uzrasta dobiju svježe pripremljeno kuvano jelo, hljeb, salatu, voće ili kolač. Nešto slično rade i iz sarajevskog udruženje “Pomozi”, odakle godinama djeci iz socijalno najugroženijih porodica osiguravaju obrok za 1.000 đaka iz cijele BiH, iz ruralnih dijelova, gdje vlada veća nezaposlenost.
“Namirnice obezbjeđuje udruženje preko humanih ljudi koji su uvidjeli ovaj problem isto kao i mi. Svi ljudi u ovom udruženju su volonteri. Ako bude potrebe, nastojaćemo da ne ostane niko gladan. U slučaju da ostanemo bez zaliha hrane, opet ćemo se obratiti dobrim ljudima”, dodaju iz “Ruke prijateljstva”.
Faširana šnicla 3 marke, sote od bifteka 6 maraka, juneći sote u povrću 4 marke, pohovani oslić s rukulom 3,5 marke, restovana pileća jetra 3 marke, teleća mućkalica 5 maraka – letimičan pogled na jelovnik u Parlamentu BiH. U Narodnoj skupštini RS teleću čorbu plaćamo 1,8 maraka, pileći rižoto 2,9 maraka, pasulj 3,3 marke. Plaćamo mi, a volonteri skupljaju donacije da prehrane djecu koja čekaju da parlamentarci punog stomaka za naše pare vide šta će s tolikim jadom koji ih se ne tiče. Ili bar kad će sljedeće presjecanje vrpce.
“Kada postoji politička volja da se život siromašne djece i njihovih porodica poboljša, kreatori politika gotovo uvijek nađu načina za finansiranje mjera socijalne pomoći. Takvo ulaganje se uvijek isplati. Djetinjstvo, a posebno rano djetinjstvo, predstavlja jedinstvenu priliku da se utiče na razvoj potencijala osobe, poboljša kvalitet života i stvara ljudski kapital. Ulaganje u njih djeci omogućava da sebi stvore bolji život u budućnosti i bolju budućnost za svoju zemlju”, rekoše nam nedavno iz UNICEF-a, valjda sluteći da će Lukavac uskoro prostati i prva javna kuhinja za djecu.
Humana ideja koja ti pomiješa osjećanja. Da li da učiš dijete da vjeruje u bajku da će kad poraste biti princeza ili tek građanin jedne uređene zemlje, jednakih prilika za site i gladne? Vjerovatno je najbolje da bude dugogodišnji član.., koji je u prethodnom mandatu bio poslanik u Skupštini…, te delegat u Domu naroda… To slučajno nađoh kod svih naših Jovanovića.
Ostavi komentar