Prije dvadeset godina, u vrijeme b o m b a r d o v a nj a SRJ 1999. godine, živio sam u malom gradiću Sandviken, oko 200 kilometara od Stokholma. Tokom b o m b a r d o v a nj a imali smo jedan klub koji je naslijeđen od Jugoslavije u koji su išli Srbi i Makedonci. Svake subote smo išli u Stokholm na miting protiv b o m b a r d o v a nj a na kome su dolazili Srbi iz svih krajeva Švedske. Tu je uvijek neko govorio, ponekad Šveđani članovi švedskog parlamenta Riksdag iz partije socijaldemokrata ili jedna naša glumica Jelena Ivanišević kao i neki viđeniji Srbi.
U avgustu 1999. godine slučajno sam saznao da jedan mladi Šveđanin, zvao se Leif, ide sa švedskim kontingentom Kfora u okviru misije UN na Kosovo. Nisam poznavao tog momka, ali sam preko jednog prijatelja ugovorio sastanak sa njim. Objasnio sam da tamo živi moj brat i kakvoj je situaciji i zamolio ga da u jednoj koverti ponese pismo i novac mome bratu.
Moj brat Luka sa suprugom živio je u kućici u Obiliću kod Prištine, gdje je radio u lokalnoj termoelektrani. Poslije povlačenja naše vojske ostao je u kući misleći da ništa nije napravio i da im se ništa neće desiti.
Međutim, samo nekoliko dana poslije povlačenja vojske, pojavile su se razularene grupe Albanaca koje su svašta radile. Njemu su zapalili kuću pod izgovorom da su navodno u drugom ulazu na tavanu pronašli pušku.
Zapretili su mu da rečima: „Imaš 15 minuta da izbaciš najpotrebnije”. Tako je i bilo. Bratova supruga je mljela kafu ručnim mlinom i nešto progovorila kada joj je jedan od albanskih n a s i l n i k a oteo mlin iz ruku i njime je udario u glavu. Sva k r v a v a je pala na patos. Iznijeli su je napolje gdje su zajedno gledali kako krov kuće gori.
Vojnici Kfora su to posmatrali ne čineći ništa, pričao mi je brat. Kasnije su došli neki dalji rođaci iz Prilužja i na traktorskoj prikolici odvezli to nešto namještaja što je spaseno. Čak su i to uz put šiptarski dječaci pokušavali da otmu iz prikolice sve dok taj rođak nije izvadio pištolj. Tek tada su se razbježali.
Brat je sa suprugom proveo u Prilužju desetak dana, a onda vozom iz Kosova Polja stigao, prvo u Zvečan, a poslije u Kosovsku Mitrovicu kod kćerke koja je tu živjela sa troje djece i čiji je muž u m r o tokom bombardovanja.
Zamolio sam Leifa da odnese novac bratu Luki ako mu se ukaže prilika. Ako ne, vratiće mi kad mu istekne mandat od 6 mjeseci. Rekao je da prihvata, ali da mora da pita starješinu i da se sretnemo za nedelju dana. Kad smo se ponovo sreli rekao je da je dobio dozvolu i ja sam mu predao otvoreni koverat. Dao sam mu ime i adresu i broj fiksnog telefona od kćerke mog brata u kosovskoj Mitrovici.
U to vrijeme nisu radile telefonske veze iz Švedske i nisam mogao da javim bratu da sam mu poslao pismo i novac.
Švedski kontingent vojnika bio je stacioniran u Ajvaliji, rudarskom naselju u blizini Prištine. Ja sam saznao šta se desilo sa mojom pošiljkom tek šest mjeseci kasnije, kad se Leif vratio u Švedsku i ispričao mi kako je obavio ovu specijalnu misiju.
Naime, imali su jednu mladu Albanku koja je radila kao prevodilac, igrala je rukomet i putovala vikendom u razna mjesta po Kosovu i Metohiji. Jednom prilikom gostovala je u južnoj dijelu Kosovske Mitrovice.
Odatle je telefonirala kćerki mog brata da dođe u južni dio grada i preuzme pismo sa 800 maraka koje sam poslao. Kćerka Zvezdana je rizikovala, prešla preko mosta na Ibru, otišla u južnu Mitrovicu, preuzela koverat sa novcem, pismom i nekim fotografijama i zahvalila se toj Albanki.
Taj švedski vojnik mi je pričao da je vidio sasvim drugu sliku na Kosovu od one koja su im mediji i njihovi nadređeni servirali. Leif kaže da je upoznao dosta Srba u Gračanici i imao je samo riječi hvale o njima.
Iako se nismo poznavali nije htio nikakvu nagradu ili tražio bilo kakvu uslugu za ono što je učinio. A ni ja, nijednog trenutka, nisam posumnjao da mi neće vratiti novac ako ne uspije da ga preda u Kosovskoj Mitrovici.
Be the first to comment