PARALELA

Omladinci Mlade Bosne izašli su iz 19. vijeka koji je poznat po buđenju nacionalne svijesti naroda u čitavoj Evropi. Evropljanin se više nije osjećao kao vlasništvo svog feudalca, već se osjećao kao Italijan, kao Francuz, kao Srbin.

Bosna i Hercegovina svom stanovniku tog doba posljednju slobodu, da se osjeća kao slobodan Srbin  daje stotinama godina ranije. Da slobodno kaže ko je, da ima svoje škole, da piše svojim jezikom, da ide u svoju crkvu.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, koji je sa jedne strane Drine dočekan kao svjetlo sa kraja tunela i snaga za dalje, na drugoj strani je uz aneksiju Bosne i Hercegovine oteo nadu, satkanu u Kosovskom mitu, ugasio i najmanji plamičak optimizma. Srbi su i dalje bili stranci u svojoj zemlji, tada u ulozi većinskog stanovništva. Srbinu je nametnut novi identitet. Dijete u školi učilo je tuđu istoriju.

Ipak, pored svega, da je znanje moć, dokazuje i pojava Mladobosanaca. Mlada Bosna bila je skup intelektualnih omladinaca, koji su svoju borbu za budućnost pronašli u knjigama.

Da bi bio dio Mlade Bosne, omladincu nije bila potrebna članska karta. Niti je ta organizacija u tom obliku postojala.

 Vrlo vjerovatno je da je pojedincu bilo u cilju da je u trendu. Trend tog doba nije bio kao danas. U trendu su bile potpuno druge vrijednosti. Koliko god da je bilo teško doći do knjiga, pogotovo zabranjenog štiva u BiH,  knjige su se čitale. Rasla je intelektualna omladina, mahom izbacivana iz škola po nalogu Beča. Maloljetnici su bili protjerivani i iz države, pa je dobar dio njih nastavljao školovanje u Srbiji. Ipak, časovi poslije časova bili su nešto što je izgradilo sistem koji će toliko moćno carstvo baciti na koljena.

 U današnje vrijeme trend podrazumijeva imati što više lajkova. Napraviti dobru „fasadu“ na društvenoj mreži, na kojoj se „enterijer“ ne može vidjeti.

Pogledati onaj film o kojem bruji internet, iako na današnjem repertoaru ima 15 različitih projekcija. Ostalih 14 nisu „IN“ niti je ko čuo za njih, pa samim tim nije ni pojedinac u trendu ako podijeli sa ostalima na društvenu mrežu da je gledao neki od 14 „nebitnih“ filmova.

Samim tim, pojedinac sebe dovodi u opasnost da ponese zvono čudaka jer ne prati trendove.

Jedina sličnost između vršnjaka, današnjeg omladinca i Mladobosanca je što su se oba krila od aktuelnih društveno-političkih prilika kritikujući ih.

Razlika je što su Mladobosanci znali šta kritikuju, zanimao ih je srž problema.

 Razlika je što su se Mladobosanci krili na tajnim sastancima čitajući zabranjenu literaturu, a ne s telefonom u ruci. Tamo su upoznavali svoje srodne duše, a ne preko Instagrama i fotografija sa ljetovanja.

Razlika je vidna i na polju žrtve, borbe za zajednicu i budućnost, kako sebe, tako i sinova otadžbine, koje glavni zagovornici i idejni kreatori Mlade Bosne nisu dočekali.

Najveća razlika je u (ne)sebičnosti. Jer: „Ja gledam sebe, šta mene briga šta se dešava u komšiluku“, ne znajući da se krug sužava, a meta je sve manje.

Ipak: „Samo nek’ se ne puca.“ A, pucalo se kroz istoriju, prelazilo čak i preko Prokletija zimi za bolje sutra.

Tužno je da danas, u uslovima u kojima je sva literatura ovog svijeta dostupna praktično na „dva klika“ ili desetominutne šetnje do biblioteke, prosječna mlada osoba bira da dva klika iskoristi za lajk na Instagramu a svojih 10-ak minuta posveti žutoj štampi i idolima rijaliti programa.

Upravo je hitac iz mladobosanskog r e v o l v e r a bio s m r t o n o s n i  hitac Austrougarskoj monarhiji, a taj hitac nije došao iz neznanja, ludosti, dokazivanja ili skupljanja lajkova… Došao je iz spremnosti da se mladost pokloni svojoj zemlji, a spremnost je stigla iz knjige.

Više od stotinu godina je prošlo, ali prosječan Principov vršnjak umjesto da je naučio nešto iz toga, nije u stanju da umjesto p i š t o l j a uzme olovku i pogodi u kvadratić na papiru jednom u dvije godine, a postaće žrtva, ali ne svojih, već tuđih ideala.

Postavlja se pitanje, za čiju su budućnost Bogdan Žerajić, Vladimir Gaćinović, Gavrilo Princip, Trifko Grabež, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, pa i naš jedini nobelovac Ivo Andrić, koji je bio dio intelektualne ekipe, žrtvom i djelom, dali doprinos?

Je li današnja omladina, koja je spremna kupiti diplomu ali ne i steći znanje, koja se ne zanima „dosadnim“ temama važnim za, prije svega svoj interes i interes svoje porodice, koja će spremiti kofer „bez ispaljenog metka“ i otići daleko u svijet, dostojna Mlade Bosne?

Jesu li Mladobosanci, umjesto da umiru pod okovima mogli prihvatiti da budu poniženi, ali živi i „slobodni“?

Đ.V. (19 godina)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.