Često smo boravili u tom ograđenom igralištu, u centru grada, koji je trebalo da liči na kakav park za djecu. Oko njega par klupa i ista ekipa roditelja koja se tu skupljala već godinama čuvajući djecu. Tako i tog jula, vlažnog i teškog, iščekujući godišnje odmore stajale smo jedna do druge okružene vriskom djece i bukom saobraćaja, ja žaleći se na vrućinu i svoju hroničnu nesanicu, kad je mirnim glasom rekla: „Ja ne spavam već petnaest godina.“
Ne sjećam se tačno svake njene reči, oštre poput zarđalog noža koju su joj držali pod grlom, k r v a v e kao njihove pomanitale oči i njena r a s p o r e n a utroba od četrnaest ljeta samo, lepljive poput vazduha ispunjenog mirisom balege nekog sela kod Gnjilana, opore kao gađenje na njihovo dahtanje i urlikanje od užitka nad njenim izbezumljenim licem djevojčice, ali se sjećam da mi je nakon svega rekla: „Ovo naglas još nisam izgovorila nikom“. Blago se osmijehnula i protresla glavom, kao da tjera neke nevidljive mušice sjećanja dalje od sebe.
Uzela je vlažnu maramicu, djevojčicama prebrisala ruke i otvorila im kesu Smokija. Sjela je na klupu i rondala po maloj torbici tražeći telefon. Pozvala je muža. Da kaže da su u parku i da su dobro, da pita je l’ jeo i kaže da su dobro, pita hoće li poslije u neku nabavku i kaže da su dobro.
Dobro smo, djeca su dobro, dobro sam, dobro je, dobro, dobro…
„On mnogo brine“, kazala je.
Mislim da sam još uvijek stajala pored te klupe, probajući da udahnem duboko, da izgledam pribrano, da izgledam kao da nisam upravo čula u svega par rečenica priču od koje se zemlja pod nogama otvara, od koje se zanijemi zauvijek, od koje se ne spava decenijama, od koje nikada više ne budeš isti. Priču kako je četrnaestogodišnja djevojčica, pred očima svog petogodišnjeg brata, iz nekog sela pored Gnjilana, postala žena u jednom danu, trenu, dok je četvorica odraslih muškaraca, u dvorištu njenog doma, ispred kuće koju je njen pokojni otac golim rukama podigao, čerečilo satima sve dok nisu zazviždale bombe na par stotina metara daleko. Bombe. Bombe su joj spasile život.
Gledala sam je dugo probajući da dokučim od čega li je sazdana tako prozirna, plava i gorda. Od čega li je sazidala sebi ovaj život, ove blistave djevojčice nad kojima bdi kao kobac, ovog muža koji mnogo brine. Od čega je počela da bi došla dovde, a da nikom naglas nije rekla i kud baš meni da kaže. Nisam skidala pogled sa tih dugih tankih prstiju kojima je popravljala kikice djevojčicama, vezivala im pertle. Ti se prsti i te ruke se nisu tresle poput mojih dok je govorila.
U dahu je rekla „Izvini, možda nije trebalo da ti pričam, davno je bilo. Dobro sam ja sad. Sve je dobro“.
Sjela sam do nje, škripala su mi pluća prazna bez vazduha. Htjela sam joj nešto prikladno reći, da ne zvuči patetično ni glupo, da joj kažem kako je hrabra jer je živa i što umije da se smije i da brine i voli, i što nije ni ljuta, ni bijesna, ni umorna stalno k’o ja, što rijetko gunđa i na djecu i na život.
Al’ nisam… rekla sam joj: „Hvala ti“.
To sam veče sjedala i grlila ono što najviše volim. Dugo, dugo u noć.
Jer dobro smo, djeca su dobro, dobro sam, dobro je, dobro, dobro…
Odselili smo se ubrzo nakon toga i izgubile kontakt.
Ali nekih dana, kao ove noći sad, često mislim na nju. Na njenih četrnaest godina uzetih u sekundi i ostalih petnaest koje je provela budna. Širom otvorenih očiju, bdijući noćima nad onom djevojčicom u sebi, da joj više niko nikada ne naudi.
Prošla je ponoć, već je četvrtak.
Voljela bih da znam da večeras ipak negdje spava.
Be the first to comment