U zemlji s pola miliona nezaposlenih, posao u nekoj od javnih institucija, redovna i solidna plata izgledaju vrlo primamljivo. Ali, postoji i treća, potpuno suprotna, strana priče.
Postati korisnik proračuna-budžeta i uljuljkati se u „siguricu“, težnja je mnogih mladih i nezaposlenih. S druge strane, neki žele kratko raditi da bi mogli otići i u drugoj zemlji potražiti bolji život. Međutim, u mreži želje za „uhljebljenjem“ i poraznim statistikama o iseljavanju iz BiH koje govore da je samo u posljednje četiri godine iselilo više od 150 hiljada ljudi, postoje i oni treći.
„Mladi nisu dovoljno motivisani“
Mlada Bahrija Krako uskoro završava srednju ekonomsko-ugostiteljsko-turističku školu. I ne vidi se kako kaže „u tom filmu“, kao uhljeb u javnoj upravi.
Današnji mladi manje razmišljaju o novim idejama i pokretanju svog vlastitog biznisa i više vjeruju vladinim organizacijama. Pristaju biti bezlični službenici, ne razmišljajući o stvaranju nečega svoga i borbi za svoju budućnost“, kaže ova mlada Mostarka za DW.
Bahrija Krako: Kad završim školu želim pokrenuti vlastiti biznis.
Iako će uskoro završiti školu ona vrlo zrelo prepoznaje probleme u bh. društvu. Kaže da mladi nisu dovoljno motivisani, a i da društveno okruženje često želi obezvrijediti nove ideje.
„Društvo treba pomoći mladima u tom smislu. Ja se želim boriti, i boriti ću se za svoju budućnost. Kad završim školu želim pokrenuti svoj biznis jer smatram da se u BiH može vrlo dobro i kvalitetno živjeti“, zaključuje ona.
„Barem jednom pokušajte“
Da se u BiH ipak može živjeti od vlastitog rada, ne sanjajući o „uhljebljenju“ u državne institucije, na svom primjeru se uvjerio Kristijan Marić, voditelj-menadžer Business bara Lux u Mostaru i jedan od začetnika Udruge mladih poduzetnika koja surađuje sa sličnom takvom u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, a u maju potpisuje pristup Evropskoj mreži mladih preduzetnika.
On je, kao i hiljade mladih posljednjih godina pokušao svoj bolji život tražiti u inostranstvu. Ali, vratio se u domovinu, pokrenuo svoj biznis, zapošljava radnike.
Kristijan Marić: Da nisam pokušao cijeli život bi me grizla savjest
Za DW od govori o svojoj životnoj odluci.
„Svi pitaju zašto niste otišli vani raditi jer je tamo bolje. Ja sam bio vani i vratio sam se. Jednostavno, 2015. godine odlučio sam krenuti sam, pokušati, jer ako pokušam barem ću znati da sam pokušao. Da to nisam učinio, cijeli život grizla bi me savjest. Shvatio sam da je umrežavanje i edukacija mladih preduzetnika u tome vrlo važna. Nažalost, znatan dio mladih želi u javna poduzeća, misleći da je tu sigurnost. To je pogrešan pristup i zaostavština prošlog sistema jer sigurnosti danas nema. Javna preduzeća će se privatizovati, preglomazna su, a njihov posao biće upitan. Ali, ako ste iza sebe ostavili nešto, to je druga priča“, kaže on za DW.
Svoju priču završava porukom svojim vršnjacima: „Odvažite se sa svojim poslovnim idejama. Zemlja smo vina, turizma, zdrave hrane… Barem jednom pokušajte“.
Kratko rade da bi otišli
Međutim, dok neki žele siguran posao u javnom sektoru, drugi bez obzira na ponuđene uslove žele kratko raditi kako bi – otišli. O ovim, novim problemima, govori Helena Jelena Lončar, menadžerica Asocijacije poduzetnika Hercegovine.
Helena Jelena Lončar: Puno je onih koji samo žele da zarade novac za odlazak
„Često imamo utisak da danas preduzetnici imaju jedan, veliki problem, a to je radna snaga. Jer pitanje je želi li mlada osoba ostati i raditi ili želi otići. Puno je onih koji žele raditi neko vrijeme kako bi zaradili novac za odlazak. U takvoj situaciji preduzetnik ne zna koga obučiti i utrošiti svoje resurse, jer ne zna hoće li taj radnik i ostati raditi. I tu nastaju problemi komunikacije i i u javnom i u privatnom sektoru“, smatra ona.
„Vjetar u leđa“ iz EU-a
Ipak, Josipa Terzić Rezić, iz Agencije za profesionalno usavršavanje Apriori BiH i dugogodišnja aktivistica u nevladinom sektoru misli da ima puno onih koji razmišljaju drugačije.
„Na žalost, to su osobe koje nisu ambiciozne i takvih aktera ima u svakom društvu. Sretna sam što nisam osjetila „breme“ tog starog sistema koji ti osigura posao, stan i fino si uljuljkan. Ali, željela bih skrenuti pažnju na mlade ljude koji razmišljaju drugačije, ali su obeshrabreni dnevnom situacijom da se nešto ne može. Voljela bih da pokušaju i na našim iskustvima vide da se nešto može jer ima nas koji smo prošli taj put i spremni smo im pomoći da se okrenu prema sebi, obrate na prave adrese i koje su njihove prednosti što tržište traži. Ako pokucaju na 10 vrata otvoriće im se jedna, ali je važno pokucati“, komentariše ona za DW.
Josipa Terzić Rezić: Trebamo istrajati na mijenjanju svijesti
Međutim, je li dovoljna samo hrabrost i „kucanje“ ili je ipak potreban „vjetar u leđa“ i to iz smjera evropskih fondova? Kako do njih dosegnuti?
„Taj društveni kapital je nemjerljiv. Trebamo istrajati na mijenjaju svijesti i davanju podrške mladim kojima nije cilj „uhljebljenje“ ili odlazak. Moja generacija, za sve što je dobila, morala se sama izboriti. Volim o tome razmišljati na taj način“, zaključuje ona.
Terzić-Rezić kaže da su nevladine organizacije dobile novac od EU i drugih međunarodnih donatora za projekte te da se kroz njih provode i projekti za mlade koji imaju priliku uzeti učešće na raznim radionicama, usavršiti svoja znanja i vještine, umrežiti se s drugim mladim iz cijelog svijeta za potrebe razvoja svog biznisa.
Preuzeto sa DW
Ostavi komentar