Jastuk pod haljinom

Prije neki dan je u rubrici Zabava izašla vijest da će naša premijerka postati majka. Njeno dijete rodiće njena djevojka. U Srbiji će dvije žene postati majke jedne bebe. U Srbiji u kojoj nije dozvoljen gej brak, nije dozvoljena vještačka oplodnja ženama bez partnera ili sa istopolnim partnerkama, a nije dozvoljeno ni surogat majčinstvo. Ali zakoni Srbije su malo kome bitni i lako ih je zaobići. Svejedno, radovala sam se zbog njih i nas u budućnosti, koju ću nadam se dočekati.

Dvije godine ranije sam bila na konzilijumu u bolnici Narodni front. Grupa ljekara saopštila mi je svoju odluku povodom dijagnoze raka grlića materice. Radikalna histerektomija je operacija kojom se odstranjuju materica, jajovodi i jajnici, presijecaju se ligamenti i nervi, kao i gornja trećina vagine. „Mogu li bar da sačuvam jajne ćelije?“, pitala sam. Jedna ljekarka se nasmijala: „A gdje ćete sa njima?“ Na trenutak sam se zbunila i počela da mucam: „Postoje klinike, ako ne kod nas, ima u svijetu, ne znam imam li dovoljno vremena“, a onda sam se ugasila. Ona mene nije pitala gdje ću sa njima sad, kad ih iz mene izvade. Pitala me je gdje ću sa njima kasnije, kad budem prazne utrobe, gdje da mi ih vrate.

Na drugom konzilijumu su se opet složili da nije moguće sačuvati moju matericu, jer je tumor u međuvremenu narastao za pola santimetra i rizik je preveliki. Koje su moje opcije, pitam, a oni kažu: znate, sad je donesen taj zakon, surogat materinstvo je krivično djelo, mada mi mislimo da je samo pitanje vremena kada će to biti dozvoljeno, a i nauka napreduje. „Mogu li bar da sačuvam jajne ćelije?“, opet sam pitala. Druga ljekarka mi je rekla: „To je neizvijesno, ne možete čuvati jajne ćelije o trošku države jer, znate, vi nikada nećete moći da budete majka. Ali imali smo jedan slučaj, čekajte da nazovem da pitam. Imamo tu opciju, to je pionirski poduhvat, da izvadimo tkivo jajnika, pa ga zamrznemo. To je naučni projekat, to možda možemo da uradimo.“

„Vaša situacija je delikatna, morate da idete na još jedan konzilijum“, rekla je treća ljekarka u privatnoj klinici izlijepljenoj flajerima o krio zamrzavanju. „Niko ovdje neće htjeti da vam radi stimulaciju ni čuvanje jajnih ćelija, jer je rizik preveliki“. Tražila sam opcije i licitirala mogućnostima koje žene sa mojim zdravstvenim problemima imaju u svijetu. Umjesto opcija nalazila sam samo zakonski i podzakonski mulj. „Znate, kod nas se zakoni donose sporo, vi prosto nećete dočekati surogat materinstvo u Srbiji. A sve i da izvadite jajne ćelije u ovoj zemlji, vi ih ne možete iznijeti u neku zemlju gdje vam je surogat omogućen. Mi imamo takozvanu bioetičku komisiju, koja bi vam izdala odobrenje da iznesete svoj biomaterijal iz zemlje, ali to vam je muka. Ako ćete moj savjet, idite iz zemlje, mladi ste, imate vremena“. Zvala sam pravnika. Pitala sam se kako je moguće da sam došla do zida, da sam iscrpla sve mogućnosti, da u Srbiji nema opcije za mene.

Pronašla sam kliniku u Belgiji koja se bavi fertilitetom onkoloških pacijentkinja i pacijenata. Tamo rade i neki ljudi iz Jugoslavije, ljubazni su i predusretljivi, koriste mejl i telefon. Što se cijena tiče, zamrzavanje jajnih ćelija je 2.000 evra plus lijekovi za stimulaciju. Svaki dan monitoringa postupka je 150 evra. Neophodna je i konsultacija sa njihovim ljekarom i sestrom. Potpisivanje pravnih dokumenata je blizu 200 evra. Laparoskopija sa ovarijektomijom je 800, a čuvanje ovarijalnog tkiva je 750 evra. Za sedam dana u Belgiji to bi bilo 3-5 hiljada evra, uz iznajmljen stan i hranu.

Pisala sam pisma klinikama u Češkoj i Grčkoj; tražila sam zakonske procedure i neko mjesto na svijetu u kome je istovremeno dozvoljeno čuvanje jajnih ćelija onkološkim pacijentkinjama i surogat materinstvo po bilo kojoj cijeni i pod bilo kojim uslovima. Svašta sam saznala o vrstama i podvrstama surogata, o statistikama rađanja iz smrznute jajne ćelije, embriona, uzgajane jajne ćelije iz kriogenizovanog tkiva jajnika, o transplantaciji jajnika u oncofertility procedurama. Čitala sam i o transplantacijama materice i ostalim mjerama koje konzervativne zemlje poput Turske i Saudijske Arabije predviđaju u nedostatku opcije alternativnih metoda razmnožavanja. U jednom času sam znala svaki zakon i propis kod nas i u svijetu. Francuska ima tripartitno roditeljstvo ali ne i surogat, Engleska dozvoljava surogat ali ne i državljanstvo majci, Kanada priznaje surogat ali samo iz altruističkih pobuda, Amerika standardno – može sve al’ za pare; negdje može samo za rodbinu, negdje jedino ne za rodbinu, negdje se majka odriče djeteta, negdje ona nije u svojstvu roditelja. Naišla sam na slučajeve žena koje su išle samo na zračenje, pa su rodile djecu iz presađenih jajnika, ili iz umetnutog genetskog materijala, ili iz jaja koja su rasla u epruveti; saznala sam za dijete iz transplantirane materice i dva iz tkiva jajnika – možda mi se sve pomiješalo. Govorila sam sebi: kamo sreće da sam lezbejka, bilo bi mi lakše, moja djevojka bi mi rodila naše dijete. Ali da, ni to nije legalno u Srbiji.

Odem na sajt, gledam surogat majke, čitam biografije, fine neke žene, imaju djecu. Uglavnom vjeruju u boga, žele da pomognu. Zakoni su krojeni tako da spriječe zloupotrebe, da spriječe siromašne da se usele kod vas, da zarađuju, i da spriječe bogate da turistički idu u zemlje trećeg svijeta i kupuju potomstvo. Ti zakoni vide ženu kao matericu, jer „majka je jedna“ još od rimskog prava. Čitala sam i starorimske zakone da pronađem izvor sveg tog besmisla, onoga što Fuko zove krvlju koja se sasušila među paragrafima. Čitam priče ljudi koji su pokušavali, koji se vole i samo im nedostaje dijete, pa prodaju stan, zemlju; u Kaliforniji je 100.000 dolara samo surogat, a 180.000 ako su i surogat i jajna ćelija; naši uglavnom idu u Ukrajinu, kažu tamo je jeftinije. Na nekom forumu jedan par koji živi na granici sa Crnom Gorom kaže da je žena morala da nosi jastuk ispod odjeće kad ide u prodavnicu, da poslije ljudima ne bude čudno. Neko mi savjetuje, samo ozdravi, rodiće ti neka Rumunka, nije skupo, 10-15 hiljada. Onda neko drugi kaže, ma šta se cimaš, prijavi se u Republici Srpskoj, nek ti neka žena rodi dijete, sredićemo u opštini, nekim ljudima je jedna žena rodila za pet soma evra. I onda mi je prekipjelo.

Hoću normalan odnos sa svjesnom odraslom osobom uz nadoknadu realnih troškova, znanje i svjest o tome šta se desilo, viđanje i posjete – ne želim da moja sreća počiva na eksploataciji, krađi ili zločinu. Neću da idem u Bosnu, neću da nosim jastuk ispod haljine, neću da mi djecu rađaju potlačene majke ni za 5 ni za 105 soma, neću da švercujem i podmazujem nekog za papire, pa da se ko gospođa vratim s čedom u rukama preko Pavlovića mosta. U tom sumanutom svijetu gdje jedna ponižena žena gladi jastuk umjesto stomaka, dok druga rađa ko zna koje dijete za novac koji ne ide njoj, postali su mi jasni oni koji kradu bebe ili probadaju stomak iglom za štrikanje, oni koji ostavljaju djecu na pruzi, postalo mi je jasno sve, od čedomorstva do surovog ubistva s predumišljajem. Ako imamo krvničke zakone više nismo ljudi.

Slikala sam se gola sa ožiljkom preko cijelog stomaka, da se zna da na mom stomaku neće rasti jastuk umjesto bebe. Mislim da nema ničeg lošeg niti kriminalnog u tome što želim mogućnost da budem majka i ne želim da me zakon, ili moje odsustvo iz zakona tjera na poniženje, krivicu i zločin. Neću da skrivam svoj bol, kao što ne bih skrivala ni djevojku, dijete ili muža. Neću da mi stručna lica govore „da si do sad htjela, rodila bi“, neću da mi prijekorno pridikuju „tolika djeca čame po domovima, idi pa usvoji“, jer djeca ne treba da čame po domovima i usvajanje djece nije alternativa biološkom roditeljstvu. Samo u zaostalim i konzervativnim patrijarhalnim zemljama usvojena djeca „mijenjaju pravu“, iako su djeca za usvajanje prava, da pravija ne mogu biti. Samo u zaostalim zemljama žena koja nema matericu je presađuje i rizikuje svoj život živeći na imuno-supresantima da bi rodila. Samo u zaostalim zemljama djecom se trguje, ona se skrivaju, kradu i precrtavaju u matičnim knjigama. Zakoni su uvijek odraz društva. Jedan stari jugoslovenski film počinje riječima „Stari mudrac je rekao, ako hoćete do kraja upoznati neku zemlju, ako hoćete da shvatite prave razloge svjetskih događaja: potražite ženu“. Tome dodajem: nadajte se da ne leži zatvorena u nekom podrumu, da ima zdravstvenu knjižicu i ličnu kartu, da ima pravo da raspolaže svojim tijelom, da ne abortira krišom u sumnjivim šupama žensku djecu sedmi put, da ne nosi danima mrtvo dijete u stomaku jer nema ovjerenu knjižicu, da ne nosi mjesecima jastuk pod haljinom jer će ići u zatvor, da je ne prodaju, ne kasape i ne razvlače po bolnicama dok joj puštaju otkucaje srca embriona koji ne želi. Kao žena, upoznala sam ovu zemlju iz prve ruke, mnogo bolje i potpunije od mnogih. Zato i želim da je mijenjam.

Ono što ja hoću može da se desi, sada kada Ana Brnabić postaje majka. Voljela bih da premijerka uradi nešto i za roditeljstvo svih nas:

– da legalizuje istopolna partnerstva,
– da dekriminalizuje i legalizuje surogat materinstvo,
– da omogući očuvanje fertiliteta i asistiranu reprodukciju za onkološke pacijente,
– da ukine starosne granice za sve procedure čuvanja fertiliteta i asistirane reprodukcije kao i usvajanja,
– da fleksibilizuje procedure usvajanja.

Nadam se da naša premijerka nije jedna od onih koji se liječe u inostranstvu dok u njihovoj zemlji ljudi koji se razbole bivaju kažnjeni zbog toga, ili u nekoj razvijenijoj zemlji dobijaju azil zbog progona homoseksualaca, ili postaju roditelji na način koji je kriminalizovan ili krši zakone ili se odvija u sivoj zoni deregulisanih odnosa i veza, gdje ljekari, bioetičke komisije i konzervativni političari treba da zažmure na jedno oko. Jer Ana je naša.

E pa i mi smo Anini. Svi pripadnici LGBT+ zajednice, svi transdžender ljudi koji na svoju ruku piju hormone pa dobijaju razne bolesti uključujući i rak, sve žene koje krišom idu na 5 ili 7 stimulacija jajnika pa poslije dobiju dijabetes, rak dojke ili jajnika, svi muškarci kojima su odstranjeni testisi i imaju samo malo sperme koju ne mogu da iznesu iz zemlje jer još nije zasijedala bioetička komisija, svi oni koji su se posvađali i razveli dok su plakali i histerisali oko pobačaja, neuspješnih pokušaja da budu roditelji, svi oni koji su ostarili pokušavajući, svi oni koji su prodali stanove i njive, koji su se zadužili zbog liječenja u inostranstvu, zbog surogat materinstva ili usvajanja djeteta iz neke ratom zahvaćene afričke zemlje, svi koji umiru, a ne mogu da ostave partneru ili partnerki zajednički stan, svi kojima nestaje snage i novca… Svi mi sa vjerom u budućnost, koji želimo pravednije zakone i medicinske procedure, koji se borimo za bolji život, svoj i drugih ljudi – želimo sve najljepše dvijema mamama i bebi, čestitamo i zajedno sa njima čekamo bolje sjutra.

Marija Ratković

 22 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.