Dijagnoza bot

Era Interneta nam je donijela mnogo toga. Među morem novih pojmova i pojava, izdvajaju se botovi. Izvorno, bot je skraćenica za softverskog robota, ili tzv. „inteligentnog softverskog agenta“. Svrha je oponašanje čovjeka, bilo da je u pitanju recimo čet komunikacija, ili pak otvaranje Internet naloga i igranje igrica. Bot je vrlo rijetko nešto pozitivno, kao u slučaju korisničkih servisa gdje daje automatizovane odgovore na karakteristične upite korisnika. Uglavnom je u pitanju zlonamjerni program, namijenjen zbunjivanju sagovornika, ometanju diskusije ili pretrpavanju („spamovanju“) neželjenim sadržajima.

U posljednjih nekoliko godina, država nam nije značajno napredovala informatički, ali je zato prisustvo botova postalo redovna pojava. Kako je ovo siromašna i bizarna zemlja, u njoj botovi nisu programi koji imitiraju ljude, već su u pitanju ljudi koji oponašaju prosti softver i daju automatizovane, prilično rudimentarne, banalne i neinteligentne odgovore. Granica između pukog oponašanja i jednostavne manifestacije sopstvenog vrhunca skromne inteligencije ipak je upitna. Dakle, ovdje je bot osoba koja oponaša program koji oponaša čovjeka, odnosno, naš bot je samo imitacija čovjeka.

Otkako su ove političke partije postale vodeće, a njihovi lideri neprikosnovene državne Vođe, pojava botova je postala konstanta državnih medija, koliko god naziv „mediji“ bio korišćen sa značajnom rezervom. Njihov zadatak je da izbacuju šablonske hvalospijeve Vođama i da ih masovno „lajkuju“, u stupidnoj zamisli da će to zaista i decidno uticati na javno mnjenje. U zemlji u kojoj je poljski WC i dalje češća pojava od bežičnog Interneta, sama zamisao takvog uticaja na javnost bi trebala biti osuđena na propast i podsmijeh.

Ovo je siromašna zemlja, a u siromašnim zemljama se zna šta najmanje košta, a ostavlja utisak najveće vrijednosti – obećanje. Tako je i botovima, toj malenoj bezglavoj vojsci od par stotina kopi-pejstera i kliktaša, obećano sve ono što ni u najluđim snovima nisu mogli da zamisle. U igri su opake nagrade, od vozača šefa računovodstva javnog preduzeća, preko mjesta kafe kuvarice u poslušnom mediju, pa sve do izazovne pozicije portira u upravnoj zgradi posrnulog privrednog giganta iz šezdesetih godina prošlog vijeka.

Nisu pretjerano inteligentni, ali to se od njih ne očekuje. Očekuje se da samo mehanički obavljaju posao za koji je očigledno skuplje bilo platiti prosečnom trinaestogodišnjaku da sklepa odgovarajući softver. Klinac bi to odradio za „Milku“ od 250 grama, a botovi su besplatni. Čak će ponijeti i sopstveni sendvič koji im je spremila majka kod koje i dalje žive. I ona se, sirota, nadala da će od ovoga biti nešto, ali je u posljednje vrijeme digla ruke. Oni posebno netalentovani botovi nemaju čak ni priliku da rade iz stranačkih prostorija. Oni moraju da rade iz svoje sobe, arčeći u potpunosti samo svoje resurse.

Botovi ne biraju mnogo, oni se samo nadaju. Manje su od čovjeka, a tek nešto više od automata za espreso, samo zato što automat za espreso ne zovete Pero, Toza, Blagica, Milanka, Gavro… uglavnom.

Biti bot podrazumijeva i određenu dozu mazohizma. Prosto je nemoguće da čak i neko tako ograničen ne razumije da od obećanja neće biti ništa i da će mjesto pomoćnika magacionera u propaloj državnoj firmi ostati samo nedosanjani san.

Među njima postoje svojevrsni „kapoi“, nalik na one iz konc-lagera. Njihov posao je da zastrašuju i obećavaju, a da bi disciplina ostala na nivou. Da nagrađuju ne mogu, nemaju čime. Međutim, kako su ti kapoi tek za gotovo beznačajnu nijansu inteligentniji od svojih potčinjenih, iskakanja iz kolosjeka su redovna pojava. Ne mislim tu na inače nepogrešivo nepismene tirade u slavu Vođe. Mislim na to da im informacije o ionako jadnoj „taktici“ em cure, na radost onih čiji IQ premašuje za bota nedostižnih 80, em da su toliko patetično stereotipni da više nije čak ni zanimljivo.

Najviše čemu se jedan bot može nadati je to da se uz Vođu pojavi na fotošopiranom propagandnom posteru stranke. Uživo nema šanse, jer Vođa nije toliko glup da pušta da mu se opasno blizu približe oni koji se mogu fatalno povrijediti i običnom grickalicom za nokte. Čak je i taj poster na dugom, jako dugom štapu, pa botovi tu uobrazilju zadovoljavaju nevještim montažama u MS Paint-u, uzdišući duboko. No, nemojte misliti da oni uzdišu previše za Vođom. Ne, oni pate za svojim snom o uhljebljenju. Vođa je samo paradigma obećanja o tome. Ne interesuje njih ideologija, koje ionako nema u Vođinoj partiji. Sve su to već prežvakane priče koje sa manje ili više patetike rabe sve ostale stranke na političkoj sceni već decenijama.

Ironično, više smisla za posao od njih ima i prostitutka sa Kaćke petlje, jer ni nju niko ne može da vaćari na obećanja.

Bot je nestalan i pojavi li se neko ko obećava bolje i više, a uz to stekne politički uticaj, preći će kod njega bez riječi, vođen pukim samoodržanjem, ili drečavom reklamom druge partije. Svoje hvalospijeve o tome da „svaka čast tom-i-tom, ali da je Vođa za samo dvije godine uspio to-i-to“, očas posla će prilagoditi novom poslodavcu kod kog će volontirati na iluzijama. Dok traju obećanja, traje i mazohistička lojalnost bota.

Zato su jadni, u isto vrijeme vrijedni žaljenja i prezira.

A od njih su jadniji samo nazovi mediji, koji u sopstvenom podaništvu i ulagivanju Vođi, odbijaju da navalu tog smeća u komentarima filtriraju i sklanjaju.

Ipak treba preživjeti, a za istinu koga briga.

Bitan je „lajk“ i da se ne talasa.

Priredio: Leutar:Net / markoek

 20 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.