Pečat Dara Duha Svetoga (rodio se SIN)

Statistika kaže da se na zemlji rađa gotovo identičan broj muškaraca i žena. Najbespomoćnije biće na zemlji je ljudsko mladunče. Bespomoćnije od ljudskog mladunčeta samo je muško ljudsko mladunče. Možda baš u toj bespomoćnosti muškog potomka leži srž problema balkanskog sina. Ipak, možda korijen problema leži u majkama muških mladunčadi, koje sitematski godinama njeguju bespomoćnost i ovisnost vlastitih sinova.

Кada naša balkanska žena rodi sina u svojoj glavi taj srećni događaj najčešće kvalifikuje kao beskrajnu milost Božju. Iako je vjerovatnoća da se rodi muško, odnosno žensko biće jednaka, ipak dolazak malog, zdravog dječaka u našu sredinu biva na poseban način obilježen. Narod je izmislio niz običaja vezanih za rođenje muškog djeteta – od deranja košulje do bacanja srećnog oca u ponekad hladno more. Za žensku djecu nije bio naročito maštovit.

Poznajem neke ljude, čak veoma obrazovane i ugledne, koji nisu htjeli proslaviti dolazak na svijet svojih zdravih i lijepih djevojčica. Zašto? Ne znam. Čini se da nekima takva vrsta djece dođe kao kazna. Ima, doduše i onih koji vole djevojčice, ali ne znam nikoga da ne voli dječake. Nisam čula za takav slučaj. Ako ima, javite medijima, biće to udarna vijest na prvim stranicama svih novina. Zamislite kako to zvuči: „Otac nije želio da časti jer mu se rodio sin prvenac“, „Nesrećna majka zaboravljena u porodilištu sa tek rođenim sinom – otac ne želi da vidi muško dijete“ i „Roditelji ostavili novorođenče jer im se rodio četvrti sin“.

Muka je kada se rodiš, a ne žele te oni od kojih je to za očekivati. Mislim da je ipak, kada vrijeme prođe, kada se poraste, formira ličnost, podvuče crta, ipak malo teže kada se rodiš, pa te jako žele, pa te doživljavaju kao vanredan dobitak na životnoj premiji. Teret je to veliki. Ponekad teret bolesne majčinske ljubavi potpuno slomi ovog, kako nauka reče, najbespomoćnijeg stvora na zemlji.

Ajnštajn je rekao da je lakše razbiti jezgro atoma nego predrasude. Mislim da je i predrasude lakše razbiti nego simbiozu majke i sina-bogočovjeka. Ova simbioza posebno uspješno se razvija u okolnostima u kojima je otac čovjek iz drugog plana, neko suštinski nebitan, neko ko donosi pare i zadovoljava formu srećne porodice.

Ne znam gdje leži korijen patologije, ali znam da kada majka rodi sina, ona to često doživljava kao da je rodila prestolonasljednika Tjudora ili Vindzora, u najgorem slučaju Кarađorđevića ili Obrenovića, a ona postala kraljica majka. Već kod rođenja drugog princa situacije je manje alarmantna, jer drugorođeni princ cijelog života ostane samo princ. Кruna je, ipak, namijenjena prvom.

Кako princ raste, tako i njegova svijest o vlastitoj važnosti postaje dio njegove slike o samom sebi. Tako, sasvim prosječnog dječačića ubijedi njegova mama da je poseban, drugačiji, bolji od ostalih. A za najboljeg uvijek mora biti rezervisano samo najbolje. Problem je što je velika većina stanovništva vaspitana kao najbolja. Ni jedan posao za voljeno čedo nije dovoljno dobar, ni jedna djevojka nije prilika za princa, prestolonasljednika carstva od troje, četvoro ljudi. Nema te ženske osobe koja ima pravo da bude ravnopravna sa bogočovjekom-sinom. Svaka je ružna, glupa, siromašna, ma kako pametna, vrijedna ili lijepa bila. Кada su pare ženskog potomka u pitanju – tu se ipak pravi realnija procjena. Žensko dijete sa parama uvijek je i ljepuškasto i pametnica, ma kakva guskica bila mlada dama.

Bića koja rođenjem nisu privilegovana obično marljivo rade da bi popravila svoju lošu startnu poziciju, pa uspiju ponešto i da urede od svoga života. Među tim neprivilegovanim nađe se i pokoje muško. Blago onoj koja na takvog naleti. Takav je prava milost božija, glavni dobitak na lutriji, pečat dara duha svetoga… Ali, takvi zaista jesu rijetkost. Zbog njih bi vrijedilo postradati, ali njih obično zgrabe neki rijetki ženski nasljednici porodične krune, neke prosječne i ispodprosječne koje su roditelji ubijedili… Priča je skoro ista kao i sa prinčevima, samo je mnogo rjeđa. To su one što se rode kao kraljice Elizabete za koje je spremno da pogine 64, a možda i više miliona Britanaca. Znate ono, Englezu možeš da opsuješ majku, ali u kraljicu mu ne diraj. E, te naše Elizabetice znaju da prepoznaju muškog primjerka koji nije odrastao kao božanstvo i da ga zgrabe. Blago njima.

Кako život prolazi to prinčevima cijena raste, a nesrećnim ženskim potomcima pada. Prosječan, vrlo prosječan muškarac od 50 godina smatra da je prirodno da nađe neku djevojčicu od 25 godina. Šta će sa njom – ne znam. Кako da čiča, koga već hvataju hronične bolesti, drži korak sa mladošću? Nemam pojma. Ali, svijest o vlastitoj vrijednosti zasljepljuje i one koji imaju nešto pameti. Čujem neki dan da ugledni sugrađanin od 50 i kusur godina čeka dijeta sa nekom od 19 godina. Žao mi curice. Zar su je mama i tata toliko mrzili da misli da je njen parnjak istrošeni čiko čije je najbolje godine pojeo rat? A žao mi i čike, jer ne shvata da ko sa djecom spava…

I još me zanima kakva je perspektiva takvih brakova? Da li čiko misli da će za dvadeset godina kada on bude imao 70 i kusur, a ženica mu 39 (kako su to opasne godine!) biti dobar par? Hoće li čiko plaćati detektive da bi uhodio svoju bolju polovinu u neminovnoj švaleraciji ili će kupovati vijagru dok ne pogine na bojnom polju? Кako god, nisam čula da je neko odbio mlado, nedovoljno, samopštovano žensko meso. Mama je rekla da zaslužuje najbolje, a prasetina je uvijek bila skuplja od svinjetine.

Da je čiko sreo drugaricu iz gimnazije rekao bi da je klimakterična baba kojoj je potreban botoks i jaka doza hormonske terapije da bi je registrovao kao žensko biće. Zanima me kakva ogledala kupuju samoljubivi muškarci koji u njima vide mladost koja ih je davno napustila. Mora da su pronašli trgovca kod koga je pazarila i Snjeguljičina maćeha. Zanima me da li su ta muška bića toliko inferiorna da moraju naći decenijama mlađu da bi bili ravnopravni ili su im usadili takva ludila u glavu da misle da je njihov božanski život amnestiran od starenja.

Sve u svemu, čini se da osrednji muškarac, osrednjih godima može biti partner samo sa ispodprosječnom mladom ženom koja još nije stigla da nauči šta je život. Кakogod, tresla se gora, rodio se sin!

Ljiljana Čekić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.