Oni su me opljačkali, oni su mi uzeli penziju, sad hoće i da me zbog toga zatvaraju! E pa neka zatvaraju, al’ ja se ne dam, poručuje Kragujevčanin Slobodan Stefanović Boba, penzioner koji je noć proveo najprije u policiji, a potom u bolnici.
On je na sinoćnjem protestu na Đačkom trgu u Kragujevcu bio u prvim redovima i nosio je „vješala” sa „penzionerom” na kraju omče. Na instalaciji koju je nosio pisalo je „Opljačkani penzioner – Vučiću vrći pare, il se besim”, na figuri je pisalo „Ja, penzioner”, a na dnu instalacije „Smrt fašizmu”.
Kako prenosi portal Pressek, riječ je o penzioneru jednom od „prvoboraca” protesta devedesetih i ratnom veteranu. Iako nije spavao cijelu noć, ima vremena i za novinare i za prijatelje.
Dok je trajao razgovor sa Stefanovićem u njegovoj porodičnoj kući, telefon nije prestajao da zvoni. Bobu ili kako ga neke bivše kolege iz Elektrošumadije zovu Krklju, gdje je proveo radni vijek punih 35 godina, zovu ga i drugari, nekadašnji politički saborci, ratni drugovi.
– Ako je Isus Hrist nosio krst po naređenju Pontija Pilata, ja sam nosio svoja vješala. Ako je Pontije bio zl*činac, šta je onda ovaj što me je noćas hapsio, pita se Boba.
Kaže da je instalaciju pravio dva dana, a da je bio revoltiran zbog djece koja su uhapšena u Beogradu. – Nisam nikoga vrijeđao, to su vješala za mene – penzionera. Izračunao sam da je Vučić uzeo supruzi i meni 4.000 evra samo od penzije. Meni je to pravo bogatstvo, kaže naš sagovornik.
Bio je siguran da će svako da razumije poruku, da nema razloga da ga neko privede, ali kaže i da je želio da pokaže i dokaže ima li pravde u Srbiji.
– Zaključak je da nema. Ako su me uhapsili zbog jednog transparenta, u kakvoj onda državi živimo. Bavio sam se u mlađim danima i politikom, bio odbornik u gradskoj skupštini, ali sam uvijek mislio svojom glavom. Nikada nisam drugome klimao glavom, ako sam mislio drugačije. Uvijek sam to svima jasno stavljao do znanja.
Ovaj prekaljeni „prvoborac” protesta devedesetih kaže da je bio učesnik 9. martovskih demonstracija, da se borio za pravdu kad god je i gdje mogao. Nije bio u Beogradu, 5. oktobra, ali je zato, tog dana „čekao” autobuse na Jovanovačkom nadvožnjaku.
Kaže da se osjeća izdanim. Ostavljenim.
– Ovoj državi sam sve dao. Odazvao se svakom pozivu. Kada je stigao poziv za ratište, nisam bježao, nego se kao čovjek javio na vojni poziv. Ja sam ratni veteran sa vukovarskog ratišta, pola brigade je pobjeglo, a ja sam ostao – za razliku od nekih koji su se u to vrijeme useljavali u trosobne stanove, ja sam morao da ratujem, kaže Stefanović.
Prema njegovim riječima, malo toga se promijenilo na bolje od tada u Srbiji.
– Danas kad svi vidimo ravnicu, oni nam kažu da je brdo. I neki vjeruju. Ja neću. Ovo sam uradio da me se moji unuci, koje sam dočekao jednog dana ne stide.
Nakon protesta Stefanović je priveden u policijsku stanicu u Ulici Svetozara Markovića – tokom saslušanja mu je pozlilo, pa je prebačen u bolnicu zbog hipertenzije. Noć je proveo u bolnici, a jutros oko 7 sati je pušten.
– Nakon završetka protesta krenuo sam prema parkingu gdje sam ostavio automobil, ali sam odmah primijetio da me prate dvojica mlađih muškaraca. U jednom trenutku sam malo zastao, da vidim o čemu je riječ i da li će me napasti. Stali su i oni, počinje priču Stefanović.
Kaže da se nije uplašio.
– U tom trenutku sam pomislio da ako neko hoće da me napadne uradiće to tu, kod Toplane, gdje sam namjerno zastao, ali kako nisu reagovali, druga misao mi je bila da je riječ o policiji. Kad sam već prišao kolima, i oni su se približili i zamolili me da sa njima pođem do policijske stanice. Na pitanje „zašto” nisam dobio odgovor, nastavlja Stefanović.
– Kad smo stigli u policijsku stanicu počeo je da me hvata bijes. Zašto da me hapse? Da li sam nekoga napao, da li sam nekoga uvrijedio, da li sam nekome rekao ružnu riječ. Nisam. Onda sam osjetio da mi je pritisak poprilično visok, „da divlja”, a policajci su odmah pozvali Hitnu pomoć.
Ljekarska pomoć je ubrzo stigla i izmjerila pritisak 200 sa 110. Međutim, Stefanović je odbio terapiju.
– Rekao sam im da nikada u životu nisam zatvaran i da ću ako treba umrijeti u zatvoru, jer znam šta je pravda, ali terapiju u zatvoru neću da primim. Nakon toga su mi, pošto je pritisak očigledno „rastao”, ponudili da odem u bolnicu i tamo primim terapiju, što sam i prihvatio.
Prema njegovim riječima, za vrijeme provedeno u stanici nisu mu dozvoljavali da se javi porodici, niti da pozove advokata, ali su mu nudili braonioca po službenoj dužnosti, što je on odbijao.
– Moram da kažem da su policajci bili korektni, sem što mi nisu dozvoljavali da se bar javim porodici, da znaju gdje sam i šta sam. U bolnici, takođe, medicinsko osoblje i ljekari su bili zaista ljubazni i vrlo profesionalni, ističe Stafanović.
Izvor: DANAS
Be the first to comment