Da si ostao u Hercegovini

Naš pokojni Momo Kapor, u svijetu umjetnosti postao je neko i nešto, pa će takav i ostati i biti zapamćen za duga vremena. A da je ostao ovdje bio bi samo obični Kapor, kao i svi drugi naši Kapori iz Mirilovića što su, i ništa više. Zbog svega, zemljače u svijetu, i ovim pismom ti poručujemo odovuda iz Hercegovine, da ništa pametnije u životu nisi ni učinio nego kad si iz zavičaja krenuo u svijet. Hercegovac je u svijetu svuda skuplji nego kod kuće. I zato ti je poruka odovuda: ne vraćaj se ovamo da ti žalosna majka nije

Da si ostao ovdje, bio bi niko i ništa, što, uostalom, u hercegovačkoj predstavi, i jesu svi oni koji su u Hercegovini ostali. Ovako, čim si krenuo u svijet, porastao si u očima majke Hercegovine barem za pola pedlja. Ako ništa drugo, zemlja koja te rodila, još kada si krenuo, priznala ti je i priznanje odala za to što si imao hrabrosti i pameti da kreneš u svijet.

Priznala i odmah rekla da nije ni sumnjala da imaš petlju i da vidiš mnogo dalje od svih koji u Hercegovini ostaju. Kad si pošao, potapšala te rukom po ramenu i rekla: „Aferim, pile od sokola, vidi se da si pravi kršni Hercegovac“.

Da nisi pravi, ne bi ni ovarisao putem u svijet jer oni koji ovdje ostaju, nisu kadri pronaći ni taj put a ne što drugo. Takvi ni za šta drugo i nisu, sem za Hercegovine. A ti si svoj put našao, shvativši još od samog početka da za sve one koji su u Hercegovini rođeni drugog puta i nema, sem onog koji u svijet vodi.

Svi mi koji smo ovdje ostali, jeftiniji smo barem za koplje od onih koji su otišli, eto samo zbog tog odlaska, a o drugom da se i ne govori. A da smo imali imalo pameti, ne bi ni mi ovdje ostali jer, gdje god da smo otišli, bili bi duplo skuplji i triput više postigli.

Da smo bili kadri shvatiti kako nigdje nije teže živjeti i život stvarati kao u sirotoj i oskudnoj Hercegovini, otišli bi i mi. Ovako, došlo nam je u glavu tek kad nam je bilo kasno, a ne kaže se u Hercegovini tek tako: „Potonja pamet, kenjcu pod rep“.

Zbog svega, zemljače u svijetu, i ovim pismom ti poručujemo odovuda iz Hercegovine, da ništa pametnije u životu nisi ni učinio nego kad si iz zavičaja krenuo u svijet. Hercegovac je u svijetu svuda skuplji nego kod kuće. Ovdje svi znaju ko si i šta si i od koga si i kad im god te činjenice zatrebaju, redovno ih i upotrijebe.

Tada najčešće kažu: „Kao da ga ne znam kad se prškao u lugu i kad su mu sline visile iz nosa i kad nije znao ni da bekne nego je od mene prepisivao i domaće i pismene zadaće“. Usput, obavezno pripomenu i šta ti je i ko bio otac, a ne zaborave nikada čak ni djedove loše strane i osobine. Ako ništa drugo, sjete se da u kući niste imali čak ni hljeba dovoljno, a ne čega drugo, kao da je siromaštvo neki grijeh ili loša ljudska osobina i kao da su u Hercegovini svi ostali imali šta su god poželjeli i htjeli.

I nikad se ne sjete da je pola Hercegovine gladovalo i da bi je, najposlije,
više od pola i izumrlo od gladi da se nije selila u svijet. Zato, svakom mladom Hercegovcu ništa pametnije nema nego da odmah spakuje torbu, pa – put pod noge, kao što si je i ti spakovao i drum za svijet pod noge uhvatio.

A da si ostao ovdje, po crnijem bi se poznavao. I zato ti je poruka odovuda: ne vraćaj se ovamo da ti žalosna majka nije. Nema ništa gore nego se iz svijeta vratiti u Hercegovinu i tako spasti s konja na magarca.

Ostala je, ovdje u Hercegovini, priča o nekakvom našem muslimanu kome nije valjao ni Carigrad. Zapravo, nije to ni priča nego više ruga i sprdnja.

Elem, po Prvom svjetskom ratu, kad je stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, mnogi naš domaći musliman je pomislio da za njega, ovdje u kaurskoj državi, više života nema. Pomislio i dosjetio se da mu valja seliti tamo gdje se na miru ezan uči i gdje, svaki čas i na svaki način, ne pokazuju kako su robovali pet vijekova pa sad hoće da se nasite svega onoga što im je u tom periodu bilo zabranjeno i uskraćeno.

Tih dana, za Stambol je, zajedno sa nekoliko bogatih muslimanskih porodica, krenuo i neki Đapo iz Plane, siromašak ali pravovjeran čovjek. Podigao i on svoju sirotinju, umiješao se u velike i jake i krenuo. Većinom su selili boljestojeći – begovi, age i aginski i begovski sinovi i unuci, ali, eto, našao se i taj jedan siromašak Đapo, koji je pomislio da mu je mjesto sa njima i među njima.

Doduše svi su se čudili, jednako hrišćani kao i muslimani, šta će jedan siromašak među bogatim, ali on je tako odlučio. Govorili su mu pametni i razložni ljudi da su bogatašu pare oduvijek bile i ostale jedini zavičaj, prava vjera i sva zakletva, ali ništa nije pomagalo.

I desilo se ono što je malo ko očekivao – ukoliko je u Stambol stigao, utoliko se ovamo, još brže, vratio. Poslije je pričao po Planoj i svuda dokle su ga noge nosile, kako ga je u Stambolu hvatala neka tjeskoba i kako mu se činilo da će prsnuti ako se ne vrati. Tako se i vratio iz bogatog i velikog Stambola u malu i siromašnu Hercegovinu odakle je i krenuo.

Iz istog onog Stambola, dugog i širokog, koji je centar svega svijeta i koji bi, kad bi kako moglo biti da cijeli svijet bude jedna država, zacijelo bio njen glavni grad. A on se vratio u Hercegovinu koja je nakraj svega svijeta i koja je svakome po kraju i zadnja rupa na svirali, a uz to još i kaurska. Izrugivali su se sa njim i baš mu tako objašnjavali, ali on ništa nije priznavao nego je jednako govorio da je Hercegovina njegova pa ako je i zadnja i da mu jedino u njoj života ima čak i kad bi bila šejtanova a ne kaurska.

I ljudi bi ga, odmahnuvši rukom i smijući se njegovoj priči, ostavljali na miru. Ali, za razliku od ljudi, priča ga, ni do dana današnjega, nije ostavila na miru. Ona mu nikada nije priznala pravo da je u Hercegovini ljepše i bolje nego u Stambolu, pa se, od toga vremena, za svakoga ko traži hljeba mimo pogače, ovdje lijepo kaže: „Ne valja mu, koliko ni Đapu u Stambolu“.
A možda bi i ti, zemljače u svijetu, kome ovo i pišem, prošao kao i taj Đapo i možda bi ostao u posprdnoj priči samo da se vratiš ovamo. Zato se ne vraćaj da ti kukala majka nije, niti ikad pomišljaj na to jer goru odluku u životu ne bi mogao donijeti. I uvijek, kad god ti na um padne Hercegovina, sjeti se ko si bio dok si ovdje boravio i šta bi danas bio da si tu i ostao.

Zato, čim ti na um padne Hercegovina pa te, od pomisli na nju, uhvati nostalgija, put pod noge pa u zavičaj. Dva dana ovamo su sasvim dovoljna da te nostalgija prođe i da shvatiš da bi povratak bio najpogrešnija odluka u tvom životu. Dobro upamti, ovdje je sve malešno, a u Hercegovini se nikada ne postižu veliki uspjesi.

Naš pokojni Momo Kapor, u svijetu umjetnosti postao je neko i nešto i to na više polja, pa će takav i ostati i biti zapamćen za duga vremena. A da je ostao ovdje bio bi samo obični Kapor, kao i svi drugi naši Kapori iz Mirlovića što su, i ništa više.

A možda ne bi ni toliko postigao nego bi bio još nešto manje i beznačajnije. Možda samo običan Kaporilo, kako u nas često zovu kršne i vrijedne Kapore, ili još i gore – Kaporica, kako je čest nadimak Kaporima nižeg rasta i slabije građe. I sve bi to Momo možda bio, sa istim onim darom koji je posjedovao i istim onim sposobnostima koje mu Bog bijaše podario, samo da je ovdje ostao.

I, evo, dragi zemljače, na kraju još da ti napišem da se tamo u svijetu previše ne sekiraš za nas ovamo. Ovdje je kako jeste, kako je prije bilo i kako će uvijek biti. Sve je ovdje još uvijek ono baš po hercegovački i drugačije i ne može niti će ikada biti.

A što se tiče nas koji smo ovdje, ne sekiraj previše, preživjećemo već nekako. Preživjeli su i brojni Hercegovci prije nas, koji su bili stoput na gorem redu, pa ćemo nekako i mi.

Pomozi ako što možeš, a ako ne možeš, kako najčešće i jeste, Hercegovina ti zbog toga neće previše zamjeriti, hvala je Bogu i neka si zdravo ti i svi naši ostali u svijetu.

Hercegovina je odavno navikla da joj se previše ne pomaže, zbog čega ne umije ni da zamjeri.

A to što mi koji smo ostali ovdje nećemo postići mnogo, nije previše ni važno. Važnije je da vi, koji ste u svijetu, postignete nešto tamo gdje jeste i gdje se to jedino i može postići. Od vašeg uspjeha živjeće i Hercegovina i svima svuda pričati da ima svoga u svijetu i to ne bilo koga nego ono baš nekoga.

A u toj priči, nikada neće zaboraviti da na kraju doda onu hercegovačku, dobro poznatu, izreku: „Neka svoga i u gori vuka“.

Izvor: Šćepan Aleksić/bileca.rs

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.