Pozitivna priča

Izvor ilustracije: picturesboss.com

Odoše ljudi u potrazi za boljim životom. I neka, lijepo je što rade, zarađuju, mogu sebi štošta priuštiti i imaju perspektivu u životu. Opustješe sela, kuće ostadoše prazne i hladne. Ko je kriv za to?

Problem odlaska

Ljudi odoše. Jedni odoše u Njemačku, drugi u Austriju, neki potegoše do Skandinavije, a neki opet i na kraj svijeta – sve do Australije ili Kanade. Da je situacija u Libiji pretproljetna, vjerovatno bi odlazili i tamo kao što je dugo bio slučaj s medicinskim stručnjacima. Odoše ljudi u potrazi za boljim životom: za većim standardom, platežnom moći, uređenijim društvom, te boljim školstvom i zdravstvom. I neka, lijepo je što rade, zarađuju, mogu sebi štošta priuštiti i imaju perspektivu u životu. Čuješ u razgovorima kako je njihov mali otiš’o i brzo se snaš’o, a i mala ide čim srednju završi. Opustješe sela, kuće ostadoše prazne i hladne, škole iz kojih je godišnje izlazilo stotinu osmaša sada su sretne ako ih skupe tridesetak. Ko je kriv za to? Zna se.

Odgovor i objašnjenje

Kriv je narod. Zašto je narod kriv? Vrlo jednostavno, narod je kriv jer se ne trudi ovdje. Kako možeš otići u bijeli svijet, ne poznavati ni jezik i snaći se, a ovdje sve naši, jezikom poprilično spretno barataš (unutar države svi smo poligloti), i opet se ne možeš snaći? Samo kukaš, svi su ti drugi krivi, a ne bi se potrudio. Država ti sve omogućila i lijepo uspostavila tolike nivoe vlasti tako da nema šanse da se nemaš kome obratiti sa svojom idejom. Kapitalni projekti se odvijaju na sve strane, tunel kroz Vranduk bi već za 16 mjeseci trebao biti obnovljen. Izgradnja autoputa je možda malo zastala, ali četiri godine i nisu tako dug period, prođe to za čas. Recimo, sjećam se kao juče da je Real Madrid bio na devet titula Lige prvaka, a otad je prošlo gotovo pet godina. Treba imati malo razumijevanja, ne može se sve odjednom stići. Ali opet naš narod nije zadovoljan, a omiljena mu je razbibriga: 3, 2, 1, kukaj…

Važnost ideje

Da biste uspjeli, najvažnije je imati ideju. Kada je ideja originalna i svježa i kada je imate kome plasirati, možete biti prilično sigurni u uspjeh. S druge strane, postoje i ideje koje nisu originalne, ali uz malo dobre volje i razgranatih poznanstava, mogu iznjedriti rezultate o kojima mnogi samo sanjaju. Poput Forresta Gumpa, jedne od najinspirativnijih osoba prošlog vijeka, važno je naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. I uraditi pravu stvar, naravno. Jednu (ne i jedinu) takvu pravu stvar čovjek s vizijom učinio je krajem 2006. godine kupovinom zemljišta površine 1500 m2 za 51 340 KM obvezujući se da će na njemu nešto graditi. Kako je bio u brojnim obavezama i nije stigao izvršiti obećano, zemljište mu je nažalost oduzeto. Ali umjesto jadikovanja, što je svojstveno našem narodu, on se borio za svoja prava i mukom stečenu imovinu što mu se 2010. konačno isplatilo i to doslovno, u iznosu od 1,03 miliona KM, te mu se na taj način investicija udvadesetostručila. Iako je malodušni narod u svojoj ljubomori i zavisti možda i posumnjao da se radi o malverzacijama, juče (!) je na sudu dokazano da nije bilo nezakonitih postupaka i svi akteri su oslobođeni optužbi. Blago nama s takvim zakonima koji štite poduzetnike i ljude s idejama, a i sa poslanicima koji su ih takve donijeli.

Vlastiti pokušaj

Razmišljajući o svemu, došao sam i ja na ideju. Mnogo je bolja od one koju sam imao dok sam studirao, a ta je bila da izdam knjigu na toaletnom papiru. Svi bi bili srećni: korisnici bi mogli prekratiti vrijeme dok peristaltika ne odradi svoje, kritičari bi odmah mogli izraziti svoje nezadovoljstvo, a proizvođači bi imali jedinstven proizvod. Barem sam tako mislio dok nisam došao do saznanja da su to Japanci (a ko bi drugi) već implementirali. Ne, prihvatio bih se poduhvata starijeg od izuma klinastoga pisma, a to je već opisana metoda kupi jeftino, prodaj skupo. Nisam slučajno spomenuo Forresta Gumpa jer je voćarska firma u koju je odlučio investirati dio svoga novca odavno poznata po proizvodnji skupih gadgeta zbog čijih novih inačica ljudi nerijetko danima kampuju ispred trgovina kako bi ih imali među prvima. Jedna naša javna ustanova očito ima direktan dogovor sa voćarima, pa njihove uređaje dobiju za marku – 1 KM – za što u pekari koju posjećujem možete dobiti mini francuz i zemičku. A ja budala neki dan dam 170 KM za pogon čvrstog stanja, odnosno SSD kapaciteta 256 GB. Da sam bio pametan, dogovorio bih se sa navedenom javnom ustanovom da mi prodaju 85 komada po 2 KM čime bih im platio dvostruko veću cijenu od njihove nabavne, a zatim ih oglasio na webu po 400 KM. Čujem da idu i dosta skuplje, ali ne bih bio pohlepan. Samo mi treba kontakt za nabavku. Zainteresovani neka se jave.

Autor teksta je svjestan da Forrest Gump nije stvarna istorijska ličnost. Svjestan je i nekih drugih stvari, ali bilo bi mu draže da nije.

Autor: Matej Lozančić, Prometej.ba

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.