Hercegovački običaji: Kako su ćosali i sijelili naši stari

U selima Hercegovine od starina je običaj da momci idu uveče djevojkama na sijelo u njihovu kuću.

Takav način ašikovanja ili, kako se ovdje kaže ćosanje, potiče još iz turskog doba i vjerojatno više nigdje u svijetu nije ni postojalo.

U prošlosti se to sijelo odvijalo pod strogim nadzorom roditelja, ali se tokom vremena sve više liberalizovalo. Nije ni čudo da mnogi izvan Hercegovine nisu mogli shvatiti takvo zabavljanje između dvoje mladih pa su iz toga izvodili krive zaključke. Danas se može reći da momci i djevojke uopšte ne sijele, ali to istovremeno ne znači da su oni postigli viši stepen moralnosti od svojih roditelja koji su sijelili i ćosali na starinski način.

Udvaranje momka djevojci

Svidili se momku djevojka u selu, on čeka povoljan trenutak da joj to izjavi. On će nastojati da je što više puta sretne ili da joj pokloni cvijeće. Dobije li nepovoljan odgovor, momak će ubrzo preći preko toga kao da nije ništa ni govorio. Pristane li djevojka, momak će ugovorene večeri otići na sijelo. To mora biti utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom, jer ostalih dana ne sijele momci i djevojke, nego samo udovci.

Tako se momak jedne večeri spremi, dotjera i prikupi svu snagu te odlazi do djevojačke kuće. Naravno, prethodno mora znati gdje djevojka spava, pa ako je legla, momak pokuca na vratima nekoliko puta i nastavlja polako zvati djevojku po imenu. Djevojka se neće ni u kom slučaju odmah javiti i ako čuje. Momak se treba dobro namučiti da dođe do djevojke, a da joj osvoji srce potrebno je da dolazi toliko na sijelo da raskine nekoliko pari opanaka. Mora dakle biti uporan do kraja, jer djevojka ne želi da momak dobije dojam kako ona jedva čeka da se on pojavi. Tko prvi otkrije sve karte u ljubavi gubi partiju.

Ponos naše patrijarhalne djevojke bio je često jači i od same ljubavi. Ali momak i dalje zove polako i uvjerava djevojku da mu otvori vrata, zavarava je kako je udarila kiša, krupa, i okrenula bura koja sve odnese, pa se on mora spasiti u toj crnoj noći. I tako on i dalje polaže ispit iz retorike. Nakon dužeg zvanja djevojka se okrene i prevrne tobož kao da se tek prenula i odjednom se odazove.

Pravi se da ne poznaje tko je zove i zato ne može nikako otvoriti. Ili kaže da ne smije od roditelja ili da je boli zub i glava i da se osjeća pospana. Na kraju će reći: »Dođi drugu veče! Ti se sa mnom rugaš, nisam ja za tebe, traži boljih cura«. Momak mora biti sposoban i uporan da sve što je djevojka rekla pobije i obrazloži na svoj način. Tek onda djevojka ustaje, oblači se, obuva i polako otvara vrata. Momak je pozdravi i rukuje se s njom, a ona se još uvijek tobože pravi iznenađena momkovim dolaskom. Djevojka ponudi momka da sjedne na sanduk ili škrinju, što će on i učiniti dok djevojka i dalje stoji i ponešto razgovara. Kasnije će nedaleko od momka sjesti.

Tako počinje sijelo

Petrolejka gori, a momak i cura razgovaraju. Sve to često osluškuju roditelji, a naročito brižna mati. Momak i cura prvu večer ne razgovaraju ništa konkretno, nego tek toliko da se ispuni vrijeme. To su obično događaji iz svagdašnjeg života u selu i okolini, seoska sijela i derneci. Momak ipak želi da sazna s kim djevojka sijeli i ima li ozbiljna momka. Cura će obično reći da nema nikoga i da na nju momci još i ne gledaju. A svrha je cijeloga razgovora da se dvoje mladih upozna, zabavi i zbliži. Nakon stanovita vremena djevojaka napomene momku da je vrijeme poći spavati. Momak to poslije kraćeg zatezanja i prihvaća. Ako djevojka osjeti da joj se momak donekle sviđa, onda će na njegov upit kazati koju će večer opet doći. Zatim se rukuju, pozdrave i rastaju: djevojka ide spavati, a momak odlazi kući.

O toj noći pjevaju ovako:

“Oj zorice jel', ti žao noći
‘Ko je meni od đevojke poći.”

ili:

“Oj đevojko, moja do zorice,
Od zorice duvanske stanice.”

Momak tako nastavlja dolaziti na sijelo u djevojke. Zatim počne s njome sastajati i nedjeljom poslije podne na dernecima. To saznaju i njihovi roditelji i svi seljani. Pa ako se djevojka ozbiljno opredijelila za jednoga momka i sijeli dulje s njim, onda drugi momci i ne pokušavaju dolaziti k njoj na sijelo. Oni mogu sijeliti jednu ili više godina.

Nekada su djevojke u znak ljubavi poklanjale momcima bijele vunene čarape ili terluke. Ako se sve normalno razvija između momka i djevojke, koji sijele, oni će se i uzeti. Međutim, momak i djevojka mogu se razići i poslije samo nekoliko susreta. To nije nimalo tragično za djevojku, ali, ukoliko duže vremena sijeli s jednim momkom pa je on ostavi i oženi drugu djevojku, onda se odmah nađe u dosta teškom položaju u svome selu.

Ostaviti djevojku, prema narodnom shvaćanju, za svakoga momka je najveći grijeh i sramota. Tko ostavi i upropasti budućnost djevojke, taj ne može imati sreće, jer su teške djevojačke kletve i suze. Ostavljena djevojka na selu nema nikakve budućnosti, jer je svi momci zaobilaze i njezine su šanse za udaju minimalne. U svakom slučaju, morat će se udati za nedraga ili ostati zauvijek neudata. Za ostavljenu djevojku teško je i jedno i drugo.

Djevojku najčešće skude žene i izmisle nešto vrlo loše o njoj pa kažu momku i njegovim roditeljima. To je veliki grijeh.

Seljačkim djevojkama bila je mnogo važnija udaja nego ljubav. Tako su djevojke, koje su bile u našim selima ljepotice, rijetko se opredjeljivale da sijele i ašikuju samo s jednim momkom, jer su mislile uvijek da mogu dobiti još boljega momka nego što im se trenutno nudi. Pa ako je jedna djevojka sijelila samo s jednim momkom, bojala se da je on ostavi i tako da izgubi šanse za udaju. Osim toga u to vrijeme sijelilo se potpuno liberarno i popustio je roditeljski nadzor, pa su cure otvarale vrata svim momcima i sjelile s njima, ali do zadnjega momenta nisu znale za koga će se udati.

Isto tako običaj je bio da svi seljački momci dolaze u svih djevojaka i da se bar pred njima pokažu kao kandidati. Na kraju djevojka se udaje za jednoga između onih koji je najozbiljniji kandidat za ženidbu i koji joj se najbolje sviđa. Ukoliko se voljeni momak kolebao, djevojka se udaje za onoga koji joj je isto dolazio ponekad na sijelo. Takve djevojke vjerovale su da prava ljubav dolazi poslije vjenčanja.

Ali, ako se te djevojke ne bi mogle odlučiti u pravi čas za udaju, nego su produžavale sijeliti sa više momaka, onda bih ih vrijeme ubrzo pregazilo, jer bi ih već sustigle mlade djevojke i tada ni jedan bolji momak na njih ne bi više obraćao pažnju.

O tim seljačkim izbirušama momci su pjevali:

“Gazda neće, siroma se boji
Zato cura u matere stoji.”

Izvor: Facebook grupa Priče kroz Mostar i Hercegovinu

Priredio i adaptirao: Leutar.net

 24 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.