Balerina iz solitera

Ruskinju Tatjanu Tanju Šerstnev, rodom iz Kijeva upoznao sam krajem sedamdesetih godina u samoposluzi dubrovačke Budućnosti. Kada smo se sreli, već je bila navršila osamdeset godina. Sa nekada poznatom balerinom upoznao me je Blažo Kovačević, tada poslovođa Budućnosti. Tatjana je stanovala u drugom soliteru, iznad samoposluge, čiji prozori gledaju na Poštu i tadašnju ulicu JNA.

Blažo me je predstavio vitkoj, prosijedoj dami, sa velikim crnim očima u kojima se nije ugasio nekadašnji sjaj. Oči su licu balerine davale gospodski, moglo bi se kazati aristokratski izraz.

Naše poznanstvo počelo je riječima poslovođe:

„Gospođo Tatjana, ovo je moj kolega novinar Andelić. Želi da vas upozna. Ako dozvolite, nešto i napiše o vama!“

Tatjana me je pogledala. Pružila mi dugu, koščatu ruku sa prstima ukrašenim prstenjem od srebra. Uz jedva izražen, pomalo nostalgičan osmijeh, kazala:

„Šta sada napisati o jednoj starici? Nekada o meni se dosta pisalo. Sve kazalo o mojoj igri na pozornici. Vjerujte, više nemam potrebe, a ni snage za publicitet!“

Na njene riječi, brzo sam reagovao:

„Gospođo Šerstnev, vi ste jedina žena balerina koja živi tu pored nas, u Trebinju. Mojim čitaocima, a posebno sugrađanima, bio bi veoma interesantan vaš životni put. Posebno vas kao umjetnice!“

Ruskinja nije imala ništa protiv da je posjetim u njenom stanu. Da popričamo. Sa molbom da se o njoj ništa ne objavljuje.

Dolazak kod Tatjane najavio sam nekoliko dana ranije. Bilo je to 1978. godine. Ušao sam u stan na trećem spratu solitera. Zakoračio u život nekada poznate balerine. Učinilo mi se da sam u nekom muzeju.

Po zidovima su dominirale porodične fotografije. Tanja kao djevojčica, djevojka, balerina. U društvu sa mužem i sinom. Na izletu sa prijateljima. Na sceni u igri… Na zidovima je bilo i umjetničkih slika Romana Petrovića, Voja Dimitrijevića, Mersada Berbera… Na policama knjige na raznim jezicima. Među njima figure od porcelana, keramike, bronze. Sve to i izrezbareni namještaj, davao je ambijentu patinu nekog prošlog vremena!

Sjeo sam na trosjed uz plitki sto, prekriven čipkastim miljeom, rađen majstorskom rukom domaćice. Pili smo čaj iz šolja sa motivima iz dalekog Japana. Uz njega grickali suve kolačiće. Služila nas je jedna djevojka iz grada, koju sam poznavao. Kod Tanje je povremeno obavljala kućne poslove.

Uz dobrodošlicu, domaćica je počela priču o svom životu. Govorila je o sebi kao umjetnici, izgnaniku, supruzi, majci. O sinu jedincu, doktoru, koji živi u Kanadi.

„Rođena sam u Kijevu. Otac je bio visoki carski oficir. Majka sa Urala, iz trgovačke porodice. Dobro je pjevala. Svirala klavir. Dosta čitala. Roditelji su mi omogućili da ostvarim želje. Da postanem balerina. Vježbala sam kod tada poznatog koreografa Svjetlane Alijevne. Brzo ušla u tajne te čarobne igre. Sa nepunih dvadeset godina igrala sam u Labudovom jezeru.“

Dok govori, Tatjana gleda prema prozoru. Čini mi se da iznad krovova našeg grada traži to prošlo vrijeme. Mjesto gdje se rodila, boravila, nastupala.

Balerina nastavlja priču o tome kako krajem 1917. godine Rusijom tutnji revolucija. Gasi se porodična idila. Prekida njena karijera. Pod naletom „crvenih“ napušta rodnu zemlju. Odlazi u nepoznato.

„Na putu izgnanstva prvo se zaustavljamo u Londonu. Kraće boravimo u Parizu. Iz tog lijepog grada selimo u Kraljevinu Jugoslaviju. Dolazimo u Zagreb. U gradu ispod Sljemena povremeno igram. Trebalo je preživjeti!“

U Zagrebu Tatjana upoznaje izgnanika, ljekara, Rusa Jakova Sidrova. Udaje se za njega. Dobijaju sina Josipa. Ruskinja otkriva za mene do tada nepoznato: Tridesetih godina, živjela je neko vrijeme ovdje, u našem Trebinju!

„Stanovali smo u jednoj kući u blizini suda, u ulici Kraljice Marije. Jakov je ordinirao. Josip išao u školu, onu kod pijace. Ja brinula o kući. Uz svakodnevne poslove maštala o baletu. Poslije rata odlazimo za Sarajevo. Josip se upisuje na  medicinu. Uspješno završava studije. Odlazi u Kanadu. U Montrealu otvara svoju kliniku. Povremeno igram u baletu Narodnog pozorišta. U epizodnim ulogama. Poslije kraće bolesti Jakov umire. Ostajem sama!“

Nekoliko godina kasnije balerina upoznaje još jednog doktora. Ovoga puta penzionera Leona Šerstneva. Udaje se za njega. Jedno vrijeme živi sretno, iako je povremeno muči astma. Nedaće ne prestaju. Leon umire od raka. Sin je zove da se preseli u Kanadu. Ne želi da napusti ove krajeve.

„Sve me više guše sarajevski smog i magla. Željna sam blage klime, sunca. Razmišljam o Trebinju. Privlači me i Dubrovnik, more. Mijenjam stan na Grbavici za ovaj u Trebinju. Tako sam se našla ovdje u ovom soliteru.“

I pored godina i bolesti, Ruskinja ne miruje. Sunčane dane koristi za šetnju pored Trebišnjice. Često posjećuje Dubrovnik. Uz pomoć sina iz Kanade taksijem pravi izlete do mora. Učlanjuje se u biblioteku na Stradunu. Dosta čita. Pravi je poliglota. Osim maternjeg ruskog, Tanja govori engleski, francuski i srpsko-hrvatski jezik. Lako se sporazumijeva sa strancima. Sklapa prijateljstva. Sa mora se vraća puna utisaka. U posjetu joj dolaze prijatelji koje upoznaje na mom.

Dok astma sve više ugrožava njeno zdravlje, balerina najviše vremena provodi u krevetu. Rijetko je kod komšija na kafi i razgovoru. Svjesna je da se njen život polako gasi. Gotovo svakodnevno je obilazi internista Slobodan Nožica. U njega ima najviše povjerenja.

U proljeće 1980. godine, Tatjana je u bolnici. U teškom je stanju. Bolest uzima maha. Posjetio sam je na internom odjeljenju. Spavala je. Približio sam se njenoj postelji. Otvorila je oči. Poznala me. Osmijehnula se. Izgovorio sam nekoliko utješnih riječi. Tiho je odgovorila:

„Dosta je bilo. Bilo je lijepo!“

Tim riječima kao da je potvrdila da je njen život i pored nedaća bio sadržajan, lijep. Radila je ono što je voljela. Zbog toga spokojno odlazi.

Nekoliko dana poslije moje posjete, Ruskinja je tiho otišla u vječnost. U snježno bijelom trikou, laganim baletskim skokom, sa životne pozornice vinula se u nebeska prostranstva. Našla se među zvijezdama!

Održao sam obećanje. Nisam u novinama ništa objavio o Tatjani Tanji Šerstnev. Čak ni kraći nekrolog. Bilo mi je drago što mi se pružila prilika da upoznam tu ženu. Sa njom razgovaram u stanu na trećem spratu solitera iznad tada dubrovačke samoposluge.

Piše: Ljubiša Anđelić

Facebook komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.