Stajao sam prije mnogo godina na terasi i gledao ka horizontu, tu gdje su se sastajali nebo i jalovište rude bakra. Znao sam da ću jednog dana otići iz Bora. Nedugo zatim stajao sam na Kalemegdanu, odmah iznad mjesta gdje je nekada bila Švedska ambasada. Suzne oči šarale su potez od krovova Novog Beograda do tornjeva Zemuna. Tužna majka je stajala par metara iza mene.
Ove godine u decembru sam kvit sa Srbijom – pola života sam proveo u Srbiji, pola u Švedskoj. Preselio sam se nakon što je „Saveznička snaga” silom „argumenata” dejstvovala po „Plemenitom nakovnju”, (između kojih se tada pukim slučajem našla SR Jugoslavija), i lijepo mi objasnila da je ipak došlo vrijeme da se iselim iz zemlje u kojoj je 3,5 miliona muškaraca ubijeđeno da bolje poznaju fudbal od aktuelnog selektora reprezentacije.
U Švedskoj sam brzo primijetio da su ljudi pažljivi, odmjereni, mjere riječi na kantaru. Dešava se da iznose neku tvrdnju ili analizu neke situacije pa im se potkrade neodlučnost kroz dodatak „ili, ne znam”, i ostane da visi kao rep.
U toj uzrečici se krije poziv na sagovornikovo mišljenje da bi se rasvijetlile pozicije i time izbjegla eventualna neprijatnost ili, ne daj Bože, neki konflikt koji je skoro pa tabu u švedskom društvu. U najboljem slučaju postiže se konsenzus, u najgorem slučaju se slože oko toga da se ne slažu. I vuk sit i ovce na broju.
Pretpostavljam da je ta potreba za rasvjetljavanjem pozicija među sagovornicima ista na čitavoj planeti. U većini slučajeva zapravo se radi o maničnoj potrebi ljudi da jedni druge kategorizuju, trpaju u koš, da bi tako mogli jedni na drugima da prisile svoju garnituru (ne)znanja i predrasuda.
Ovdje je ljudima tradicionalno teško da komuniciraju, a još im je teže kad ne mogu da te strpaju u svoj kalup. A ima ih dosta. Koliko ljudi toliko kalupa. Zbog toga strepim od svakog pitanja: „Odakle si?”
Odgovor „iz Srbije” u većini slučajeva nije ništa dobro. Imam prijatelja koji radi kao taksista, inače Bosanac jevrejskog porijekla, pa kad ga pitaju odakle je samo im kaže „Garmiš-Partenkirhen”. Slijedi blagoteleći pogled i promjena teme. Sigurno je izgubio dane života razglabajući o Jugoslaviji i ratu sa ljudima koji ni geografski ne znaju gdje se nalazi bivša Juga.
Švedska smirenost i sporost me podsjeća na Ente, drvoliki narod iz Tolkijenove trilogije „Gospodar prstenova“, koji sporo pričaju i čija zasjedanja mogu da traju čitavu vječnost. Srbi me, po ovoj trilogiji, podsjećaju na one nesrećne, nesložne ljude koji se stalno tuku sa nekim zmajevima i demonima.
Niko bolje Srbe opisati ne može od Srba samih – srpski grb, dvoglavi orao, slika i prilika Srbije – dvije glave u jednom tijelu, svaka na svoju stranu gleda. Tako i Srbi, svako na svoju stranu vuče. Il’ si naš, il’ si njihov, partizan ili četnik, pro-EU ili pro-Putin, crno-bijeli ili crveno-bijeli, i tako u nedogled.
Pretpostavljam da su zahvaljujući tim svojim osobinama, koje su prosječnom Srbinu neshvatljive i pomalo smiješne, Šveđani uspjeli sebi da stvore društvo u kome svakodnevica ne žulja.
Poslije duže pauze, ovog oktobra stigao sam u kišni i hladni Beograd. Iako dolazim iz predvorja Sjevernog pola uvijek mi je zima bila hladnija ovdje. Sjeverna hladnoća mi je bezbolnija, iako štipa obraze, koči lice i pale mi se prsti od nje. Valjda zato što mi je još strana pa me zato manje boli. Sjeverna hladnoća je jasna, britka, apsolutna hladnoća – podsjeća me na smrt.
Ova naša, vlažna hladnoća me više pogađa – uvlači mi se pod rukave, klizi niz vrati i leđa pa ide dalje pod kožu i kosti tako da mi je kod nas uvijek kontra-hladno – od srži prema spolja.
Kao neka duga i teška bolest. O košavi ne želim da pričam, slabo se znamo a i to što sam osjetio na svojoj koži me nije oduševilo, pa sam sa njom na „vi“.
U Stokholmu živim ali poslije svih ovih godina i uprkos svim doživljajima i dragim sjećanjima ipak nije postao dio mene. Poslovni smo. Dobra je to baza ali je kao neko hiper-urbano selo koje se do posljednje hamburgerdžinice i kafe-bara trudi da oponaša Njujork.
Stokholm je po meni sljedeća karikatura – švedski par prilazi kafe-baru koji je ove godine rangiran kao najbolji kafić u najboljem Nordijskom vodiču za kafiće. Taman stižu na branč. Pod rukom nose pletenu korpu punu vrganja i lisičarki.
On – trendno osviješćen mladić, do pola drvosječa od pola dendi, ukrašen obaveznim mornarskim tetovažama, bradom na kojoj bi mu i Raspućin pozavidio i pompadur-frizurom a la Dejvid Bekam. Ne otvara joj vrata, naravno.
Ona – kreativna djevojka sa honorarnim medijskim poslom, zahvaljujući kojoj butici polovne odjeće u gradu cvjetaju. I ne očekuje da joj se otvore vrata, naravno. Oboje su pobornici ravnopravnosti polova, to zajedno sa pasijom za očuvanje vrijednosti hipsterskog pokreta tj. spremnost da se prihvati šta god je popularno u tom trenu, i ako se to nešto promijeni spremni su da se i oni promijene sa time.
U ovom trenu je popularno odsijedanje u dizajnerskim hotelima, posjete intimnim butik-festivalima koji kombinuju izvrsnu hranu sa odličnom muzikom i eklektičan muzički ukus – ono kao, tango ansambl svira stvari Bjorka na romskoj svadbi.
Naš par korača po retro drvenom podu u svojim gumenim čizmama marke „tretorn” (mada marka njima nikada nije bila važna, naravno) sa kojih otpada suvo lišće, blato i mahovina, tonu lagano u kul fotelju danskog dizajna. Naručuju po kafu pravljenu od „Yellonj Bourbon“ – zrna koju je vlasnik kafića svojim rukama brao na maloj porodičnoj farmi na sunčanim padinama regiona El Pasti u El Salvadoru.
Uz kafu idu obavezni francuski kolači bez glutena pečeni u zidanoj peći. Kafić pušta svoj hip miks na Spotifaju, znači sve između LCD Saundsistema i mlake folk muzike iz reklama za banke. Oni slušaju svoj hip miks na Spotifaju – svako u svojim slušalicama, naravno.
Pa ne bi valjda razgovarali? Šarm urbanog sjevera. Meni ne štima.
Be the first to comment