Žive u trošnoj kući kraj groblja. Do radnog mjesta ima tridesetitri koraka. Nekada ih bude više, kada ga na primjer bole noge, ili kada pada kiša. Bušne cipele progutaju vodu pa se teže i sporije gazi. Tada mu je potrebno bar trideset koraka pride.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Sava i već osam godina kopa rake na seoskom groblju, svaki dan. Smrt ne preskače vikend. Kada biste ga posmatrali iz nekog prikrajka, iza nekog mermernog spomenika ili česme, vidjeli biste čovjeka mršavog, jedva šezdeset kilograma teškog. Noge su mu tanke i krive. Ramena uska. Jedino su mu šake velike. U njih lijepo stane lopata, kao u neki kalup. On bi vam rekao: „Dobro pa su bar ruke jake, teža je zemlja, nego što se misli“. Nokti su mu kratki, siječe ih do korica, nekada i krv potekne, živac povrijedi, ali ne da da se grobljanska zemlja zavuče pod njih. Uveče, kada dođe kući, uzme žičanu četkicu i riba ih.
U toj kući kraj groblja stalno zviždi vjetar. Ljeti, pred oluje, treska okna i samo širi one napukline na staklu. Zimi se zavlači kroz pukotine, čini se da nijednu ne preskoči, i hladi već studenu kuću. Taj vjetar šiba sa okolnih pustara i groblja. Donosi sa sobom nemir i neizvijesnost.
A ne čuje ga kada ode u selo.
Čim krene kući, udaljenoj dva kilometra od prve ulice, osjeti ga po licu, ko žilet koji reže na suvo. Ulazi pod odjeću, pod kožu i juri pravo do kostiju. U kući slušaju njegov huk, jer nemaju struju. Tu, neki bi rekli „prokletu avetinju“, dobili su od dalekih rođaka na korišćenje, dok ne nađu bolje. U njoj nema sobnih lampi, televizora, računara. Samo je jedan radio na baterije smješten na kredenac kraj smederevca. On pokušava nadjačati sablasni zvuk vjetra. Svjetlost unosi svijećama koje dobija od gazdarice radnje u kapeli. Nesebično mu daje one najdeblje, ko slavske, one koje traju duže od noći, pa čak i od najdužih zimskih.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Sava i ne voli zimu. Zima ga tjera da na starom biciklu odlazi kilometrima daleko u šumu, da skuplja otpale grane. Ne siječe mlada stabla, podsjećaju ga na sinove. Sa sobom vodi Žujana, starog olindralog džukca koji im čuva kuću i laje na vjetar. Žujan je dobar pas, i gladan pas. U njegovoj limenoj šerpici teško da se može naći sočna koska sa mesnim ostacima. Uglavom jede hljeb i vodu. Žujan je odan pas, za razliku od njegove žene koja ga je napustila one večeri kad se sat pomijerao unazad. Odnijela je svoju odjeću, zidno ogledalo i novu šerpu, a ostavila Jakova, Luku i Sava. Na komadu papira je napisala: „Ti si nula. Kopač raka na seoskom groblju. S tobom ja budućnosti nemam. Unio si prokleto groblje u kuću. Ko da nam se mrtvaci po sobama šetaju. I ovaj vjetar… izluđuje me. Ti si nula…“. Prošlo je od tada šest godina, ni pisma ni pozdrava. Ni nje u prolazu da ih vidi, da vidi Jakova, Luku i Sava, svoje sinove.
Vrijeme im je zaliječilo rane. Svježa krv kapala je dugo, pa se pretvarala u sukrvicu, sukrvica u krastu, i krasta je sad otpala. Ostavila je ožiljak, ali manje boli. Sirotinja ne pruža mnogo vremena za jadikovanje nad prošlosti. Valjalo je čekati novi dan i preživjeti ga.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Sava i nikada im nije pričao o užadima koja sijeku dlanove dok spušta sanduke u zemlju. Nije im pričao koliko ga boli tijelo. Koliko je istrošeno i na ivici snage. Nikada im nije spomenuo da je bar sedam puta do sada pomislio da zamijeni mjesto sa tim nekim u sanduku. Nije im pričao da ponekad primi milostinju, nije htio da ih postidi. Ljudi su mu, ko krišom, gužvane novčanice stavljali u ruke „za hljeba da imate“, prošaptali bi. Ubijao ga je odraz u njihovim zjenicama. Vidio bi smežuranog čovječuljka, uprljanog zemljom, umrlog i preživjelog po ko zna koji put.
Svakog dana odlazio bi u crkvu sa istim riječima pred Boga: „Dragi Gospode, nekada će i moja muka stići do tebe, pa ćeš pomoći. Moje srce neće još dugo izdržati, ako bar malo boli s njega ne skineš. Sinovi moji, Jakov, Luka i Savo rade od svoje pete godine. Pomažu mi kada idem u šumu, kose tuđe travnjake, zidaju tuđe kuće, idu u školu i odlični su đaci. Uveče, kada zaspu, gledam njihove male dlanove. Toliko žuljeva načičkalo se na svakom od njih. Jakov već tri dana ima posjekotinu u kojoj se neprekidno skuplja krv. Spavaju u tom tvrdom istom krevetu. Idu u prnjama. U školi ih djeca ismijavaju. Oni ćute. Mene tješe. Stid me je što sam ikada pomislio da nestanem u grobljanskoj zemlji. Boli me što im osim tople riječi i zagrljaja malo šta mogu pružiti. I taj vjetar… kada bi samo htio da stane. Ja i ne znam šta bih tražio od Tebe osim da mi Jakov, Luka i Savo ostanu nasmijani i zdravi. I Žujan naš. I da me sačuvaš još koju godinu, ova leđa sve bolnija… da mogu da ih na put izvedem. Više nam od toga neće trebati…“.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Sava i plače svako veče u crkvi. Kruni se od boli, pa se od crkvene kapije do kuće ponovo sastavlja. Uprkos vjetru.
On je otac tri sina i vjeruje, tako je jednom pričao kraj zatrpane rake, da postoji nebeska pravda, ona koja donosi spokoj duši i osmijeh licu, samo ako si dovoljno strpljiv da je čekaš, ako vjeruješ u nju.
I ako si jači od vjetra koji duva.
Od vjetra koji hoće da te zaustavi.
Be the first to comment