„ Sve mi se smučilo. Ostalo mi je tri godine do penzije. Danas bih otišla. Danas! Vjeruj mi, nikada ovako nije bilo. Nikada! Bilo je svega i svačega. Nagledali smo se svašta, ali nikada ovakve bitange, neznalice i propaliteti nisu vladali. Zarazili su čitavo društvo svojim pljačkama, lažima i prevarama“
Ti ne možeš da shvatiš u kakvom paklu radim. U državnim službama je nemoguće više raditi. Nemoguće! Postali smo savremeni robovi partijskih faraona. Mi, stari radnici, koji jedini znamo posao, koji sve držimo, koji nismo članovi stranke, mi smo pretvoreni u robove. Stvarno! Nemoj da se čudiš! Pričam ti pravu istinu!
To nećeš moći nigdje da pročitaš! Svi ćute! Niko ne smije da se pobuni! Vezali su sami sebi brnjice! Svi se plašimo za svoju egzistenciju. Stanje je kao u nekom radnom logoru. Svuda samo strah. Niko ne smije da zaucne. Prošle nedjelje, moj drug, vrstan stručnjak i radnik, iznerviran ponižavanjem direktorke službe, zamolio je tu kokošku, vrlo uljudno, da mu se ne obraća na takav prostački i primitivni način. Istog dana je dobio otkaz. Istog dana! Po kratkom postupku! Najkraćem! I? Ništa, niko ništa nije rekao! Niko da ustane! Svi ćutimo! Ja prva! Šta da radim? Ako se pobunim, dobiću i ja otkaz. Ko će mene da zaposli u pedeset i nekoj? Ko? Niko! Kako ću da preživim? Kako ću da dočekam starost? Šta mi je preostalo? Ćutim i trpim! Nemam izbora.
Jedem se svakoga dana. Imam nesanicu. Savjest me grize. Ali, ništa ne mogu da uradim sama. Svaki pokušaj da razgovaram sa nekim o našem jadnom i bijednom položaju, svaki pokušaj da pozovem da se organizujemo i pobunimo, da izađemo u javnost, da se borimo za sebe, sve je uzaludno. Bježe svi od mene! Bježe kao da sam zaražena! Misle da sam luda. Misle da ih provociram. Niko neće prstom da mrdne! Plaše se da ne ostanu bez posla. Plaše se da neće preživjeti. Plaše se svoje sijenke! Ne možeš da vjeruješ kakva je situacija na poslu.
Život mi se smučio! Muka mi je da idem na posao. Gutam neke tablete da se smirim! Gutam samu sebe! Do kada će trajati ovaj teror! Da, da! Ne pretjerujem! Davno si izašao iz državne banke, ne znaš kako je stanje u državnim službama. Radim po čitav dan. Ne dižem glavu! Nosim posao kući! Posao mora da se završi! Bez toga ne može država da funkcioniše. Znaš to jako dobro. Ne trebam tebi da objašnjavam značaj tog našeg posla za državu. Znaš li koliko nas uradi taj ogromni posao? Nast – 12?!? Slovima – dvanaest! To smo mi matori koji radimo. Koji smo podmetnuli kičmu. Rmbamo! Znaš li koliko je primljeno ljudi za ovih pet godina kod nas? Ne znaš! Šta misliš? Nikada nećeš da pogodiš! Nikada! Primljeno je 400 partijskih idiota. Ej, bre, Srbine! Četristo stranačkih debila! Šta rade? Niko ne zna šta rade. Niko od njih ništa ne zna da radi! Mrmoti, kako ti pišeš! Pravi partijski mrmoti! Zaposlili su se tako što su platili tarifu za zapošljavanje.
Znaš da postoji tržišna tarifa za dobijanje državno posla? Znaš. U redu. Znaš li kolika je tarifa kod nas? Ne znaš. Tarifa je – 5.000 evra. Da! Pethiljada evra u – kešu! Solarno! Na ruke! Kome? Pa –Njemu ili Njoj. Potpuno je svejedno. Oni su podijelili svoje partijske feude. Svako je dobio svoj čitluk i svoga bega.
Naš partijski beg je uzeo – dva miliona evra. Keša! Kome idu te pare? Znaš ti bolje od mene. Beg zadržava pola, dok drugu polovinu daje onima iznad sebe. Ali, to nije sve! Stranački beg pravi nenormalne troškove i izvlači pare države na sve strane. I to dijeli sa onima iznad sebe. Tako ta banda funkcioniše. Sistem je uigran do perfekcije. Svi na položajima kradu! Iznosi krađe se samo razlikuju. Tako pljačkaju državu.
I oni prije njih su tako radili, i oni prije. Ali, ovi su – nemilosrdni! Nemaju pardona! Nema izvinjenja! Oni, čovječe, smatraju da smo mi njihova lična svojina. Oni smatraju da smo mi stoka koja mora da sluša i da radi. Pare države se nemilice troše. Kupuju se najskuplja kola, ide se na najskuplje svjetske destinacije, na kongrese, ustvari na provode i , izvini, moram da budem otvorena, na je*arluk. Opšti je*arnik o trošku države. Užas!
Doveli su te napaljene kvarcovane klinke sa silikonima, koje sve liče na ove sponzoruše. Nikakve razlike nema. Sve imaju diplome! Ej, je*em ti život, ne zna mala kurvica da se potpiše, ona ima fakultetsku diplomu i nama naređuje. Kada pitaš tu kučku – šta znate da radite, moramo im VI govoriti, jer one su postavljene odozgo, ona se smije i kaže da je njen posao da – naređuje! Dovedena je da naređuje?!? Možeš li vjerovati? Ludilo!
Isto su takvi ti mali napaljeni klinci. Japijevci, kako ih zoveš. Bitange! Potpuno su isti. Iste manire imaju. Isto se keze. Iste grimase. Ista odijela nose. Kao neki partijski nacisti. Na ista mjesta izlaze. Zajedno putuju po svijetu. I isto nas ponižavaju i vrijeđaju. Ti ne možeš da shvatiš šta nam rade? Iživljavaju se! Smiju nam se u lice i sprdaju! Naređuju nam! Viču i deru se kao kočijaši!
A, narod? Narod sagnuo glavu trpi, radi i ćuti. Ubili su narod u pojam. Strah su narodu ulili u kosti. Ne možeš da vjeruješ. Ubijaju nas svakodnevno! Zlostavljaju! Užasno su prosti. Vulgarni. Bahati! Bezobrazni. Ne je*u živu silu! Izvini što govorim ovim prljavim riječima. Nema boljih riječi za njih. Ti si bar otvoren i voliš da se otvoreno govori.
Nikada, ponavljam, nikada ovakav politički ološ nije došao u državne službe da nam naređuje. Nikada nismo bili ovako poniženi. Platu su nam smanjili. Oni uzimaju koliko hoće. Ne dolaze na posao. Nikome ne odgovaraju. Rade bukvalno šta hoće. Ponašaju se kao da su iznad nas. Sami pričaju da su elita. Jedu u najskupljim restoranima svojih prijatelja o državnom trošku. Svake večeri su negdje žurke. Grupnjaci. Perverzije. Šmrče se najbolja droga. Piju svjetka brendirana pića. Preko dana se samo dogovaraju šta će uveče da rade.
Čarape, gaće, odijela i haljine kupuju o državnom trošku. Kako? Reprezentacije. Lažne fakture. Hiljade lažnih faktura! Sve prolazi! Nema nikakve kontrole! Moraju, kaže direktorka, da budu lijepo obučene i dotjerane za strane investitore.
Kakve mi veze imamo sa stranim investitorima? Nikakve! Mi smo državni činovnici koji završavaju jedan izuzetno važan posao u državi. Svaka država ima takve činovnike. Ne može država da funkcioniše ako mi ne uradimo naše obračune, ako zakonska rješenja ne primjenjujemo i ako ne znamo da radimo naš posao. Njih to uopšte ništa ne zanima. Pedikiri, manikiri, frizeri, zatezanje zadnjica i prednjica, napumpavanje usana, implantati, nadogradnje, obrve i trepavice, sve to država plaća za ove silikonske sponzoruše stranaka na vlasti. Užas! Ne možeš da vjeruješ! Nikoga se ne plaše. Nikoga ne poštuju. Osim –Njega!
On je njihov idol! On je faca! Car! Šef! Frajer! Vođa! Mužjak! Gospodar! On je zajahao narod! On je zauzdao narod! Tako narodu i treba! Mora neko da ga zauzda! Srbi su neradni! Srbi su stoka! Srbi su pokvarene lopuže! Viču na nas! Traže ko uzima tolet papir. Zamisli? Kakav tolet papir? Ko ga uzima? Pa, oni uzimaju da bi nas napali i vrijeđali. Ne dižemo glave! Trčimo u toalet i nazad. Štopericom nam mjere vrijeme. Uvijek su nezadovoljni. Uvijek nešto gunđaju. Dolaze i odlaze. Prolaze kroz naše kancelarije kao ratničke horde. Osta pustoš za njima.
Bože, šta smo doživjeli? Gdje je kraj ovom ponižavanju? Gdje je kraj ovom lopovluku? Gdje je kraj ovom ludilu? Da li je sve pretvoreno u biblijsku Sodomu i Gomoru?
Nazire li se bar neko rješenje? Do kada ovo može da traje? Ima li nam spasa? Hoćemo li mi stvarno nestati? Gdje su ljudi? Gdje je ta naša elita?
Zar ja, državna činovnica, treba da zovem na pobunu? Zar ja treba da idem na barikade? Zar ja treba da opismenjavam ovaj zavedeni narod?
Gdje je Akademija? Univerzitet? Crkva? Intelektualci? Gdje su mladi? Šta čekaju? Čega se oni boje? Šta mogu da izgube? Zašto bježe iz svoje zemlje?
Šta će se dogoditi? Kažeš – propašće sve! Neka propadne! Majku mu je*em! Izvini! Ne mogu više! Neka propadne! Što prije dno da dodirnemo! Samo da se ova agonija završi. Samo da se ove ološi oslobodimo.
Živim za taj dan! Živim da im narod sudi! Moraće jednoga dana da se poravnaju računi! Onaj gore sve gleda i bilježi! Moraće da plate za sve što su nam radili. Nije daleko taj dan! Nije! Mora da dođe! Sve ću da uradim da ga doživim! Osjećam da će nešto morati da se dogodi. Osjećam da u narodu vri. Srbi su ovo! Nisu naši stari pristajali da robuju nikome. Skinićemo mi ovaj politički ološ. Bacićemo ga na smetljište istorije. Radujem se tome danu. I živim za taj dan!“
Be the first to comment