Slavim slavu, ali goste više nikada neću da zovem!

Prije dvije godine ona je prvi put slavila slavu. Nakon proslave, napisala je tekst o kome se mnogo polemisalo. Danas, poslije dvije godine i dalje je sve po istom.

Ovo je njena priča..

Na slavi

U mojoj porodici se slava nije obilježavala, kako zbog činjenice da nikada nismo bili pretjerano pobožni, tako i zbog specifičnog spleta okolnosti. Tek kada sam krenula u školu i učiteljica je krenula da zapisuje naše slave kako bismo tog dana mogli da izostanemo iz škole, shvatila sam koliko to ljudi ozbiljno shvataju.

Ipak, i dalje mi je sve to bilo strano jer sam rijetko išla po slavama, sve dok nisam upoznala mog sadašnjeg muža. Njegova porodica je veoma pobožna, poznaju sve običaje i drže do njih.

Kada smo se mi vjenčali, preuzeli smo slavu od njegovog oca i u sred selidbe i haosa, počeli smo da pripremamo sve za slavlje. Moja svekrva mi je pričala kako su oni spajali stolove, pekli hranu danima, a gosti su se samo smjenjivali, dok je svekar samo dodavao obaveze na listu (meni stranih i čudnih) običaja. Nisam znala šta me snašlo…

Dan prije slave sam shvatila u šta sam se uvalila. Kilogrami i kilogrami hrane, čišćenje, spremanje, kupovina dodatnih tanjira, čaša i još brdo, brdo posla…

Naravno, noć pred slavu nisam ni spavala, a jedva sam stigla da se okupam i našminkam prije nego što su prvi gosti stigli. Samo što bih se pozdravila sa njima, počela bih da iznosim jelo za jelom, pa sklanjala i prala za njima, a onda sve ispočetka za sljedeću turu.

Cijeli dan sam bila na nogama i trčala iz kuhinje u dnevnu sobu, ni sa kim nisam stigla normalno da popričam ni da sjednem, a pri tom su svi odmah poslije jela ustajali i išli na sljedeću slavu. Neki čak nisu ni stigli da jedu, već su samo isprljali tanjire, jer su došli „čisto da nas ispoštuju“.

Naravno, poslije svega sam radila do kasno u noć, jer sam morala sve da sklonim i očistim kako bi sve bilo spremno za neke goste koji su se najavili za drugi dan.

Kada je sve prošlo, sjela sam sa dragim i objasnila mu da ja ne mogu i neću da prolazim kroz sve to svake godine. Bar da sam i ja uživala sa svim tim nama dragim ljudima, da sam stigla da sjednem, da popričam sa njima, da probam hranu koju sam pripremala… Ali ovako, da bi se oni smjenjivali kao na pokretnoj traci, a meni duša izašla na nos… Nema šanse!

Zato sada obilježavamo slavu tako što pripremimo taman dovoljno hrane, kao za porodični ručak, a ne za feštu od nekoliko dana, kupimo taman dovoljno pića i spremimo taman dovoljno slatkiša. Pozovemo najužu porodicu, zapalimo svijeću i očitamo molitvu, pa uživamo natenane u jednom lijepom i mirnom danu. Ja smatram da tako i treba i nikada više ne bih prolazila kroz ono kroz šta sam prošla prve godine.

Možda su se neki naši prijatelji uvrijedili zbog toga što ih više ne zovemo i možda ne razumiju naše razloge, ali to je naš izbor i nećemo se predomisliti!

M.M.

1 Komentar

  1. Hbg najbitnije je da kreteni izliječe komplekse a slava je idealna prilika. Trenutno za slavu imam gostiju taman koliko treba a slavu iz djetinjstva pamtim kao višednevno neograničeno lokanje, redovne probleme i pokoju tuču.Ne znam kakve to veze ima sa hrišćanstvom ali meni se poprilično zgadilo. Da li „hrišćani“ ikad razmisle zašto je najsmrtonosnije veče u toku godine baš badnje veče? I u Tb je bilo slučajeva da se domaćica upokoji u najboljim godinama baš na slavu a da krkan za kog se udala nikad sebi ne postavi pitanje jel baš tako moralo biti. Za kraj još smo jedna priča, prije dstak godina vlasnik male prodavnice na periferiji je ispričao kako mu se komšija i redovna mušterija zadužila za slavu u visini prosječne plate i eto ga dan poslije slave pravo u prodavnicu, vlasnik pomislio došo platiti a on došo da se pohvali da je imao 42 gosta

    7
    1

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.