Poslije četiri godine mi djeca, izašli smo iz rata „naoružani“ iskustvom i raznim traumama. To je vrijeme kada imamo slobodu, a mnogo šta nam nedostaje. Hranimo se na „tačkice“. Sa „R“ karticama u rukama dobijamo malo. Nemamo dovoljno za naše sve veće potrebe. Ni roditelji nam ne mogu pomoći. I oni stežu kaiše. „Tačkica“ nema dovoljno za mnoga gladna usta. Na sreću, sa Zapada stižu spasonosni paketi. Šalje ih UNRA. Stojimo u redovima i sa znatiželjom očekujemo te pune kartonske kutije. Kod kuće nemamo strpljenja da ih otvorimo. U njima je hrana koju mi do tada nismo imali priliku da probamo.
Iz dugačkih, žutih konzervi, u slast jedemo rolovanu šunku, bez mirisa i ukusa. Kašikom grabimo zaslađeni pasulj. Radujemo se žutom, meckavom siru, koji se lijepi za nepce. Ne ostavljamo ni jaja u prahu, nazvana „Trumanova“. Pijemo iz limenki gusto, slatko mlijeko, u koje, prethodno sipamo vodu. Probamo i slatki kikiriki. Posebno nas interesuju žvakaće gumice. Njih, u početku s podozrenjem, stavljamo u usta. Kasnije ih nije bilo dovoljno koliko smo ih željeli.
Ljudi što dijele pakete, govore nam da stižu iz „trulog“ kapitalizma. Krijući, odjednom za sebe uzimaju po nekoliko paketa. Biraju najbolje brojeve „četiri“ ili „pet“. Hrabre nas da će paketa biti i iz SSSR-a. Iz te velike zemlje stiže nam Informbiro, paketi nikada.
Tih dana, o paketima gradom kruži jedna anegdota (možda i istina), morbidnog sadržaja.
Naime, iz Amerike u jednu porodicu stiže paket hrane od rođaka. U njemu ima svega. Tu je i jedna ukrasna, staklena tegla. U njoj je prah boje pepela. Ukućani dugo razmišljaju, šta bi u njoj moglo biti. Domaćica procjenjuje da se od tog praha može napraviti dobra supa. Po kašičicu praha sipa u kipuću vodu. Dodaje malo soli i po potrebi malo riže ili paste. Svi ukućani „supu“ slatko jedu. Tegla je do pola prazna, kada od rođaka iz Amerike stiže pismo. Između ostalog piše, da su u staklenoj vazni poslali pepeo-umu pokojne tetke. Po želji, poslije smrti je kremirana. Kako piše, umu treba pohraniti u porodičnu grobnicu ili držati na prigodnom mjestu u kući.
Do hrane se, eto, nekako i dolazilo. Do drva za loženje teže. Da se ne smrznemo, pomažu seljački „tovari“. Samo sa samara, malo je cjepanica za šporete. Ložimo i drvene grede sa porušenih zgrada. Izvlačimo iz mračnih podruma stare novine, pročitane još za Kraljevine. Dobro gore, ali kratko. Kupimo i suho granje.
Drva po kućama šega Gojko Mrdić. Pravi je majstor na šegi. Naplaćuje „od oka“ i koliko ko da. Uz zvuke šege slušamo i njegove životne priče. Kroz anegdote, o njemu se ispredaju razne dogodovštine. Nema im kraja. Gojko ostaje u analima kao najveći gradski „oriđinal“.
Struje iz Pareža ima jedino za sijalice po kućama. Okolo škilje petrolejke, garbituše i po koja lojanica. Voštanice se čuvaju za groblje. Srećom, još nema rešoa i grijalica. Tako nismo u totalnom mraku. Za duhovni mrak niko ne brine!
I sa vodom za piće su veliki problemi. Nekako, sa Vrela Oka dotiče u kuhinjske slavine. Ima je i za malobrojne kazane u banjama. Prigradska naselja imaju čatrnje. Kišnica ih puni, ljudi i stoka prazne. Za sušnih dana, svi su žedni.
U svim ovim mukama i nevoljama stalno se govori o boljem životu, koji tek dolazi. Idemo sa nadom da ćemo jednog dana u komunizmu imati sve. Vjerujemo da će svi biti jednaki. Opčinjeni tim tiradama, zaboravljamo na značenje riječi „utopija“.
U jesen 1946. godine, ukida se privatna svojina. Akt o nacionalizaciji donose oni koji su u ratu za ubranu jabuku sa grane ili šljivu, u tuđem voćnjaku, strijeljali svoje saborce.
Sa radnje moga oca, nestaje simbol naše porodice. Skida se firma „Spaso Anđelić i komp.“ Sa radnjom odlazi i očev pravi život. U kući je potišten i tužan. Na ulici je kao brodolomnik. Da ne „potone“, izbjegava mjesto gdje je godinama radio. Na kafanske dane podsjećaju ga susreti sa, ranije, njegovim gostima. U tom okruženju sluša: „Spaso, pio sam danas u „Čađavoj“ kafu za tvojim mramornim stolom“. Do njega dopiru i riječi: „U gostionici „Rog“ u Starom gradu, sjedio sam ispod tvoje slike „Pejsaž sa mora“. Svjestan je da inventar iz njegove radnje služi za neke nove kafanske dekoracije.
U svom tom košmaru i vrtlogu, veliki mu je saveznik njegov nepresušni humor, smisao za šalu.
Kad ga neko upita: „Kako ti je, Spaso?“. On odgovara: „Kao Bogu u Rusiji!“
Sa ovim riječima, na veliki prozor, sa koga sam desetak godina posmatrao oko sebe, spušta se zavjesa. Zatvara se krug mojih opservacija iz djetinjstva. Posljednji put, gasi se kandelabar na uglu glavnih ulica.
Piše: Ljubiša Anđelić
Priredio: Leutar.net
Be the first to comment