Kad ljubav odleti za Tel Aviv

Igužvane pivske konzerve, dokrajčena flaša votke, izudarana vreća za boks i raskrvavljene pesnice krasili su februarsko veče koja je polako odmicao u noć dok sam ja polagano tonuo u očaj i beznađe.

U ogledalu, dok sam se umivao, neki duh gleda u mene. Neka spodoba slična meni gleda me dok perem raskrvavljene pesnice kao poslije nekog ubistva.

Nikoga nisam ubio, ali sam nešto definitivno srušio u nepovrat a da nisam ni svjestan kako mi je to ponovo pošlo za rukom.

Oteturao sam se do frižidera, otvorio još jednu konzervu piva i otvorio vrata od terase.

Sibirski hladan i oštar februarski vazduh južnog Viskonsina malo me je protrijeznilo. Da bar mogu da se zaledim, da se skamenim, da postanem kamena skulptura, da se u momentu pretvorim u spomenik onome što sam nekada smatrao čovjekom u sebi.

Foto Piksabej

Trebalo mi je društvo, a prijatelja niotkuda. Oni kod kuće me uglavnom zaboraviše, a na Zapadu postoje samo poznanici. Bilo gdje da ste na svijetu, zapadu, istoku, sjeveru ili jugu, prijatelja uglavnom nema kad su najpotrebniji. Čudan neki paraduhovni zakon ponude i potražnje…

Ali zato su tu kasete… Skromna zbirka magnetnih namotaja koje sam malo po malo donosio iz Srbije prilikom svakog povratka od kuće. Uspio sam da podignem pijano tijelo, da sa police razaberem omot Riblje Čorbe, da ubacim kasetu u kasetofon i da se potom ponovo skrljam u fotelju.

„Noćas gubim meč sa sobom… negdje na početku prve rude…” – čuo se stari dobri glas iz zvučnika.

I bilo mi je malo bolje.

Gdje li je sada? Pogledao sam ponovo na sat koji je pokazivao tri izjutra. Znači, negdje na nebu iznad Atlantika. Prelijeće veliki okean. Vraća se kući, zauvijek, u svoju malenu pustinju zvanu Izrael. Gubim je…

Jedanaest godina samoće izvježbalo mi je um da u svakom trenutku izračunam vremensku razliku i osmislim šta li bi na primjer sada mogli da rade oni koje volim više od svega. I da pratim letove. Najgori mogući osjećaj je razmišljati šta li sada na nebesima negdje iznad Atlantika radi neko do koga ti je stalo i koliko još sati leta ostaje do slijetanja i prve poruke.

Foto Piksabej

„Mene ubija vremenska razlika… hiljadu ljudi, ja sasvim sam…”, nadovezivao se Borin glas iz zvučnika na moje misli.

– Život ne oprašta, govorio je jedan od gubitnika od kojih sam ja učio šta je to život i trudio se da ma šta radio ne padnem kao oni.

A šansi i razloga za pad je toliko mnogo. Sve što treba da uradiš je da odustaneš, da raširiš ruke i strovališ se u provaliju zvanu život, da pronađeš neku nižerazrednu kafanu, da tu zaboravljajući šta si bio i šta si mogao da budeš, dočekaš kraj. I ja sam istinski volio sve te ljude koji su već bili na dnu.

Moji učitelji, moji prijatelji, najbolji ljudi na svijetu, koji jednostavno nisu imali sreće. I zato sam svoju pustinjsku princezu vodio po najboljim restoranima Medisona, ali i po najgorim mogućim birtijama grada na četiri jezera.

Odveo bih je na primjer u ”Sambu”, elitni brazilski restoran na brazilski roštilj i argentinski „malbek”, a onda bismo otišli na čak i meni odvratno pivo ”Pebst blu ribon” u ”Benets”, jednu od najstarijih birtija u gradu poznatu po tome što vikendom od pet sati izjutra uz „Bladi Meri” i doručak prikazuju pornografiju na velikim televizorima.

Mjesto koje je svojim postojanjem obilježilo grad u kome radnici, kamiondžije, zanatlije, konobari vode paralelan život sa intelektualcima, profesorima prestižnog univerziteta države Viskonsin, moćnijim privrednicima, političarima. Mjesto u kome običan radnik može poslije treće smjene da svrati, zapali cigaretu, naruči piće i da sebi oduška.

Foto Piksabej

Zelenookoj ratnici iz prilično imućne jevrejske porodice, sve je to bilo pomalo nestvarno.

„Moraš ih razumjeti“, govorio sam joj.

Život ne oprašta, a život nije ono što su ti drugi dali ili što si naslijedila, život je ono što sama stvoriš, pa makar to bio i prljavi industrijski slabo plaćeni radnički posao i ova birtija ovdje, jeftine cigarete, jeftino pivo i pornografija iz sedamdesetih.

Ljubav postoji, siguran sam u to. Ali samo na trenutke. Mala igra sijenki da zavara oko. A sve ostalo je muka, bijeda i bol, plivaš iz inata da ne bi potonuo, ne daš da te vide kada si slab. Boriš se i udaraš. Samo kad moraš, ali kad moraš udaraš prvi i udaraš što jače.

„Dovoljna je glupa riječ, dovoljna je teška riječ, da se izgubi meč…”, podsjećao me je Bora.

Ne znam koja je do mojih glupih riječi bila presudna da je tog februarskog popodneva ispratim do autobuske stanice na autobus koji će je iz Medisona odvesti na aerodrom „O Hara” u Čikagu, da bi potom uhvatila let za Tel Aviv. Ili je možda nešto što nisam izgovorio, a trebao sam. Ne znam i nikada neću pitati.

Razmišljao sam, dok sam gledao kako autobus odmiče, a i kasnije tokom večeri dok sam u sebi brojao sate i razmišljao gdje bi sada mogla da bude, da u stilu suludog Balkanca uradim nešto iz očaja. Da pokušam da prestignem autobus, da pokušam da zaustavim avion. Da zovem, da molim, da preklinjem. Razmišljao  sam i sam sebi se čudio zašto ne pokušam nešto slično.

„Nekada sam bio nikad robom.., šta da radim umro sam odavno“, aminovao je moje misli Bora Čorba.

Nekada ljude valja jednostavno pustiti od sebe. Jeftino pivo i još jeftinija votka govorili su mi jednu stvar.

Nalaziće ona i ljepše, i bogatije, i svakako  bolje od mene. Ali nikada originalnije. Niko neće umjeti da voli jednu ljepoticu kao odbačeni balkanski autsajder kome se na trenutak nasmiješila sreća. Nikada!

U to sam bio siguran i ta me je misao malo umirila. Jedino povrijeđeni, odbačeni i osuđeni na patnju imaju dušu, svi ostali su zvijeri. Vjerovao sam u tu misao i bilo mi je žao što neću više biti tu da je zaštitim od tog zla.

Foto Piksabej

Piće, „Čorba”, umor i samoća konačno su me savladali i uspio sam da utonem u neku vrstu polusna, drijemež koji je trajao jedno pet sati. Dovoljno da ona sleti u Tel Aviv, pomislio sam prilikom pogleda na sat. Sa strahom sam dograbio svoj telefon. Pitanje hoće li  biti poruke nakon slijetanja ganjalo me je negdje u pozadini vlastitog uma cijele pijane noći. Sa strahom sam pogledao ekran telefona.

„‪Oprosti mi” (סלח לי), glasila je poruka ispisana na hebrejskom.

„Живот не опрашта” – poletjele su preko Atlantika riječi ispisane ćirilicom.

Predrag Rudović

 12 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.